Home - Roniti se mora

Maljevik - između mita i velike arheološke senzacije

Sat, 11 Dec 2010 09:40:14 +0100

Poslednjih godina na crnogorskom dijelu Jadrana, dogodila su se neka od značajnijih arheoloških otrkića u regionu. Neka od njih, kao otkopavanje velike rimske vile u Petrovcu i ranohrišćanske crkve na Velikom Pijesku, istražena su sistematski i planski, dok su druga, kao tragovi neolitskog, gvozdenodopskog naselja i nalazi slojeva grčke civilizacije 4–3. vijeka prije Hrista blizu barske luke, pronađena sasvim slučajno.

U grupu ovih, slučajnih otkrića, ubraja se i jedan izuzetan podvodnoarheološki lokalitet, koji je od prošle godine postao, po nekim arheolozima koji se bave podmorjem, jedan od 10 najinteresantijih nalazišta na Jadranu. To je Maljevik, uvala pored Sutomora u čijem su plićaku pronađeni ostaci antičkog hrama.

Naime, sve se dogodilo sasvim slučajno kada je četvoročlana porodica engleskog arheologa Charles-a Lequesn-a provodila jedan sasvim običan dan na ovoj plaži. Petnastogodišnji Charles-ov sin Majkl, koji je ronio sa dva eura vrijednom maskom kupljenom na običnom štandu, primjetio je nekakve čudne kamene oblike koji su mu se učinili interesantnim. Ubrzo je pozvao svoga oca i kazao mu da se nešto nalazi pod vodom, nešto što je mnogo puta vidio po knjigama koje svakodnevno leže na očevom radnom stolu u Engelskoj. Kada se Charles primakako, primjetio je prvo enormno velike komade stubova nekog hrama, prečnika oko 90-ak cm. Stubovi su ležali zajedno sa drugim arhitektonskim elementima, teškim i po nekoliko tona, a sve na dubini od jedva dva metra, vidljivi i sa površine mora, kada je bistro i bez talasa.

To je senzacionalno otkriće ne samo samo zbog sadržaja (stubovi, grede, baze) već prije svega što se nalazi na maloj dubini i što je toliko godina ostalo potpuno neopaženo od strane naučne i druge javnosti. Ljeti svakoga dana ovdje roni na stotine sportskih ribolovaca i drugih ljubitelja ne baš ekstremnog ronjenja, koji su prolazili pored velikog nalazišta, a samo je jedan petnaestogodišnji dječak primjetio da se ovdje nešto čudno pomalja. Igra sudbine, genetska predodređenost, obična slučajnost? Ko će ga znati?

Šta je u stvari to što se veoma jasno vidi na pedesetak metara od obale? Da li je u pitanju transport polufabrikata iz Egipta, Sirije, Grčke, ili je ovo lokalni kamen koji se isto tako izvozio prema velikim centrima? Da li je potopljeni antički hram (odnosno grad koji tradicija na ovom mjestu pamti vjekovima) ili samo tovar nekog broda koji je prije kranje destinacije imao zlehudu sudbinu? Teorija ima nekoliko, ali prvo treba da se urade sve analize, pa da se izađe sa zvaničnim stavom. Ostaću rezervisan u konačnom zaključku, ali ću pokušati iznjeti nekoliko pretpostavki.

Gomile arhitektonskih elemenata, starih mnogo vjekova, leže na dubini od 2–3 metra, koncentrisane veoma blizu obale, pa bi se moglo pretpostaviti da je izmjerena pedološka depresija od antike do danas oko 20 metara (to znači da je kopno potonulo isto kao i u Risnu i na mnogim mjestima duž crnogorske obale). Sjetimo se samo zemljotresa 1979. godine, i onih nevjerovatnih klizišta. Ovdje su tektonski poremećaji veoma čudni i neravnomjerni, pa nije slučajno što se ovakve stvari nalaze u plićaku. Rozikasti kamen od kog su klesani ovi elementi postoji u okruženju. Ako dokažemo da je kamen vađen u blizini, onda se svakako mora pretpostaviti postojanje manjeg emporiona koji je vremenom potonuo, odnoseći za sobom tajnu staru više vjekova.

Tipično za antiku, ali i za srednjovjekovni period, kamen se naručivao od strane graditelja, koji je određenom bojom i vrstom htio da ukrasi velelepne hramove ili crkve. Ako se uzme u obzir veličina gromada koje su teške i po nekoliko tona, onda se mora pretpostaviti izvanredna organizacija ljudi koji su izvršavali ovakve poslove. Modernim rječnikom „gradjevinska firma“ koja je vadila kamen, transportovala ga do određenog mjesta, a zatim klesala kao polufabrikat. Takav proizvod je tek na licu mjesta dobijao svoj konačan oblik i ukrase. To je zahtjevalo veliki broj zaposlenih i robova, koji su gurali kamen do morske obale a onda preko čvrstih molova ubacivali ove elemente, u za to specijalna polovila, ne dubokog gaza, već plićeg i šireg kako bi se teške stijene mogle pravlilno rasporediti, odnosno kako bi se napravio idealan balast. Takvi brodovi su bili veoma nestabilni, i sa njima je bilo teško upravljati. Dovoljno je zamisliti neko veće nevrijeme koje je naglo pogodilo uvalu, pa da se pretpostavi na koji način je sve dospjelo na dno mora.

Zašto je to toliko bitno za arheologiju, ipak su to prilično amorfne mase koje se tek prepoznaju, a do finalnog izgleda ima mnogo? Prvo, iz prostog razloga što, ako se dokaže da je odavde odvožen kamen, onda se mora konstatovati postojanje naselja (rekognosciranjem okolnog terena pronađen je veliki broj komada amfora 3–4. vijeka). Radnici su morali negdje da borave, vjerovatno i sa svojim porodicama, a organizatori posla, poluplemstvo, trgovci ili esnafska udruženja, su imali svoje kuće a možda čak i velika imanja sa rustičnim vilama. Takvih je, na primjer, puno na našoj obali, a osim hedonističkog života bavili su se ekonomijom, pretežno proizvodnjom vina i ulja, što je opet zahtjevalo određenu organizaciju. Znači i do stotinak radnika, plus porodice, marva koja je morala imati svoje štale, pijaću vodu i sl. Ljudi su negdje provodili slobodno vrijeme (kog je, istina, bilo veoma malo jer, ako se radi o antici, pa i srednjem vijeku, onda je riječ o robovima i siromašnim nadničarima), pa bi se na nekom mjestu u zaleđu uvale moralo očekivati postojanje arhitekture, tj. tragova organizovanog života.

Prema Charles-ovom kazivanju jedan hram u Leptis Magni (120 km od Tripolija u Libiji) napravljen je od slične vrste kamena. To je i sam uvidio posjetom ovom velelepnom rimskom gradu, dok će konačne analize uraditi Univerzitet u Sautemton-u, sa kojim se razrađuje plan detaljnog istraživanja barskog akvatorija. Minerološko-petrogafske analize pokazaće da li je iz provincije Prevalis odvožen kamen do velikih rimskih centara. Ako je tako, onda otvaramo novo poglavlje u arheologiji Crne Gore, ne toliko stereotipno i inertno jer se na polju podvodne arheologije nije radilo gotovo ništa sistematski.

Dvije teorije – o velikom potonulom hramu i o potopljenom brodu koji se uputio prema nekoj dalekoj destinaciji –moguće su, ali prema sadašnjem uvidu mnogo manje vjerovatne nego prethodno iznesena pretpostavka o emporionu sa koga su odvoženi poluklesani elementi. Iako postoji jako ukorjenjena tradicija o potonulom gradu, o zidovima koji se vide na pojedinim mjestima u uvali, ipak bi do konačnog zaključka trebalo sačekati istraživanja. Međutim, ono što je u cijeoj priči interesantno jeste da svaka opcija još uvjek „stoji“, što potpiruje maštu i onu čuvenu arheološku glad za nepoznatim i neistraženim.

SWAC 2010 - Svet Ronjenja ekipno prvi!

Thu, 09 Dec 2010 23:51:03 +0100

Ovogodišnje Otvoreno prvenstvo Srbije u ronjenju na dah SWAC 2010. okupilo je četrdesetak takmičara iz devet klubova sa teritorije Srbije. Takmičenje se odvijalo u tri bazenske discipline: statika, dinamika sa perajima i dinamika bez peraja. Da se sve odvija po pravilima AIDA International pobrinule su se međunarodne sudije Petar Bojović, Darija Subotin i sudije nacionalnog ranga Ivan Urošević i Milan Stojaković. Za lekarski nadzor postarao se dr Ljuba Matić iz Specijalne bolnice za hiperbaričnu medicinu, iz Beograda.

Po programu je prvo bila statika koja se odvijala u četiri zone. Sa velikim interesovanjem se pratio nastup Branka Petrovića (R.K. Dunav), što se pokazalo opravdanim. U svom performansu Branko je zadržao dah fenomenalnih 7 minuta i 11 sekundi, što je ujedno bio najbolji rezultat a i novi nacionalni rekord! U ženskoj konkurenciji Branka Piščević (S.D.T. Svet Ronjenja) je još jednom potvrdila da je u odličnoj formi zadržavši dah 4 minuta i 32 sekunde, što je bilo dovoljno za prvo mesto.

Po završetku statike, takmičari su imali pauzu od sat vremena, nakon koje su počela takmičenja u dinamici. U dinamici bez peraja među takmičarkama najbolja je bila Tijana Nikolić (S.D.T. Svet Ronjenja) koja je bez peraja preronila 69 metara. Među takmičarima prijatno iznenađenje je bio nastup Miodraga Filipovića (Danubius Spasilac) koji je izronio nakon 108 metara!

Dinamika sa perajima je donela puno uzbuđenja. U ženskoj konkurenciji Nataša Bošković (Apnea tim Beograd) je napravila sjajan rezultat preronivši 115 metara. Na žalost zbog žutog kartona (pojavljivanje peraja na površini izvan grejs zone) ovaj rezultat se ne može priznati kao nacionalni rekord. U ovoj disciplini izdvojili bi i nastup Miline Stanojević (R.K. Dunav) koja je preronila 100 metara i osvojila odlično drugo mesto. Ovo je Milinin uspešan povratak na takmičenja nakon ozbiljne povrede zbog koje je više od godinu dana pauzirala. Među muškarcima najbolji je bio Uroš Ristić (S.D.T. Svet Ronjenja) koji je u sigurnom nastupu preronio odličnih 114 metara.

Nakon sabiranja bodova u ekipnom plasmanu prvo mesto je pripalo ekipi S.D.T. Svet Ronjenja, a za najboljeg takmičara je proglašen Branko Petrović (R.K. Dunav), dok je najbolja takmičarka Milina Stanojević (R.K. Dunav).

14. Međunarodni festival podvodnog filma

Wed, 08 Dec 2010 20:27:13 +0100

14. Međunarodni festival podvodnog filma održat će se u Beograd u Jugoslovenskoj Kinoteci od 10. do 12. prosinca, a projekcije će biti u 19h i 21h u subotu i nedjelju.

Festival se održava pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Srbije, Ministarstva za prostorno planiranje i zaštitu životne sredine i Općine Stari Grad.

Festival su podržali Sekretarijat za zaštitu životne sredine Grada Beograda, Savez ronilaca Srbije SOPAS i Institut Servantes.

Na ovogodišnji Festival u takmičarskoj konkurenciji prijavljeno je preko 70 filmova svjetske produkcije, a glavni cilj Festivala je poticanje, usmjeravanje i jačanje svijesti o značaju zaštite životne sredine, naročito voda. Moto Festivala je «Neka vode uvijek budu čiste», a filmovi koji će se prikazati na Festivalu su edukativnog karaktera i doprinose razvijanju ekološke svijesti i širenju znanja o potrebi zaštite životne sredine. Ako niste znali kamo ćete za vikend evo vam dobrog povoda da svratite i uživate dva dana na festivalu podvodnog filma koji je iz godine u godinu sve bolji i okuplja sve više ljudi.

3. podmorsko hodočašće Svetom Nikoli u podmorju Kraljevice

Wed, 08 Dec 2010 02:03:29 +0100

U nedjelju 5. prosinca 2010. održano je 3. podmorsko hodočašće Svetom Nikoli u podmorju Kraljevice. U organizaciji kluba podvodnih aktivnosti Adria i Grada Kraljevice, na sada već tradicionalnom hodočašću sudjelovalo je 52 ronioca iz Italije, Slovenije i Hrvatske, što je najviše do sada. Već treću godinu za redom ronioci zaranjaju do brončanog kipa Svetog Nikole koji je zapravo smanjena replika kipa kakav je postavljen ispred kraljevačke crkve, rad akademskog kipara Josipa Diminića. Kip je postavljen na kamenu podlogu i nalazi se u podmorju rta lipica na Oštru na dubini od 17 metara, tako da ga mogu posjećivati sve kategorije sportskih ronilaca, kao i ronioci na dah.

Nakon ronjenja svima je posluženo kuhano vino, topli čaj i fritule, a predsjednik kluba dr.sc. Čedomir Benac i Gradonačelnik Grada Kraljevice Josip Turina pozvali su sve sudionike hodočašća na prigodnu svečanost i multimedijalnu projekciju koja je održana u Nacionalnom centru tehničke kulture povodom 35.obljetnice djelovanja kluba Adria. Na svečanosti su posebno pozdravljeni osnivači kluba Vlasta i Darko Lipovac, a izuzetne multimedijalne projekcije priredili su Andrea Tosi, Fabio Iardino, Marino Brzac i Danijel Frka.

Nastavlja se IUPC - International underwater photography cup

Tue, 07 Dec 2010 18:59:09 +0100

Nakon jednogodišnjeg ciklusa natjecanja završena je prva uspješna godina IUPC. Samo da podsjetimo IUPC (international underwater photography cup) osnovan je na inicijativu nekoliko entuzijasta i zaljubljenika u podvodnu fotografiju iz klubova članica osnivača kupa. Osnivači su predstavnici klubova KPA Adria iz Kraljevice i KPA Rovinj iz Hrvatske, članovi DRM-Ljubljana iz Slovenije, te klubova Ghisleri iz Italije i Svet ronjenja iz Srbije.

Na osnivačkoj skupštini 17.01. 2010. u Kraljevačkom domu tehničke kulture usuglašeni su temeljne zajedničke propozicije i regulative kupa, te smo mogli započeti i onaj natjecateljski dio IUPC-a. Proljetni dio natjecanja je započeo na Bledu pa preko Beograda, Trsta karavana podvodnih fotografa se okupila u Rovinju. To je ujedno bila i posljednja stanica proljetnog dijela natjecanja kada je u sklopu natjecanja i „Rovinj foto daysa“ otvorena i najveća izložba podvodne fotografije koja se ikada dogodila u nas pod imenom „Neusporedivo plavo“.

U jesenskom dijelu natjecanja održana su još 3 natjecanja, što je ukupno činilo 7 natjecanja koja su se mogla bodovati za plasman u kupu. Kako se po propozicijama bodovao samo po najbolji rezultat sa natjecanja u pojedinoj zemlji tako smo nakon prve godine natjecanja dobili i najbolje. U kategoriji digitalnih refleksnih aprata (DSLR) najbolji je bio Andrea Tosi iz KPA Adria-Kraljevica, drugi je bio talijanski majstor Fabio Iardino iz Ghisleri-Trst, a treće mjesto je zauzeo Marino Brzac iz KPA Rovinj-Rovinj. U kategoriji kompaktnih (amfibijskih) fotoaparata prvo mjesto je osvojio Jaka Ferjan iz DRM-Ljubljana, drugo Marko Gašparič također iz DRM-Ljubljana dok je treće mjesto osvojio Dejan Mavrič iz DP Soča-Nova Gorica. Kroz natjecanja u kupu je prošlo oko 60-tak natjecatelja što je nama osnivačima bio jasan dokaz da smo napravili jedan pravi potez u popularizaciji PF. Toliki veliki interes nam je obaveza da se za ubuduće još i bolje pripremimo. Na kraju sezone smo se svi složili da neke stvari trebamo promijeniti, tako da smo se svi sa početka priče ponovo okupili 1.12. 2010. u Ljubljani i na sastanku donijeli neke važne odluke za koje vjerujemo da će u budućnosti poboljšati IUPC i još povećati njegovu atraktivnost.

Neke od glavnih novosti u kupu su:

prelazimo na dvogodišnji ciklus kupa, ostaje da u dvije godine svako treba bar jednom posjetiti po jednu od zemalja članica,
za konačni plasman se uzima po bolji rezultat iz pojedine države plus još jedan najbolji rezultat, znači ukupan zbroj čini 5 rezultata. Onaj tko dođe na sva natjecanja ima pravo birati bolji rezultat sa pojedinog natjecanja po iz pojedine države,
plasmanski bodovi su sada: 1. mjesto 18, 2. mjesto 15, 3. mjesto 12, 4-10, 5-8, 6-6, 7-5, 8-4, 9-3,10-2,10 do 15mjesta po jedan bod,
specifična pravila po natjecanju ostaje kao i do sada da odredi organizator natjecanja (kategorije, dužinu vremena natjecanja, satnicu...),
uvodi se kasa IUPC-a što znači da svako natjecanje po državi odnosno domaćin po natjecanju uplaćuje u kasu IUPC-a 75 eura ili u dvogodišnjem razdoblju svaki klub 150 eura čime dobivamo kasu i osigurana sredstva za podjelu medalja i završnu večeru na kraju presjedanja jedne zemljeposlije žiriranja i objave svih rezultata po kategorijama i možebitne diskvalifikacije (OBAVEZNA OBJAVA) mora biti neko (od sat do dva) vrijeme izloženo za eventualne žalbe koje se predaju osobi zaduženoj za regularnost natjecanja. Kada to vrijeme prođe može se pristupiti obaveznoj projekciji svih slika i tumačenju žirija bodovanja slika,
sugerira se da natjecanje bude održano u dva dana zbog druženja i dodatnog vremena za žalbe.

Evo to su glavne odluke organizacijskog odbora kupa, ali u jednom se svi čvrsto slažemo: IUPC ide dalje!

Our World Underwater Scholarship society

Tue, 07 Dec 2010 00:21:39 +0100

Ovih dana smo popričali s našom dragom prijateljicom Magdom Milas, a povod tome je ovaj puta bila njena prijava za OWU stipendiju koju je ovih dana poslala u Irsku.

Naime, radi se o Rolexovoj stipendiji, Our World Underwater Scholarship society, stipendiji koja se zadnjih 35 godina dodjeljuje trima osobama iz cijelog svijeta: 1 iz Europe, 1 iz Australije, 1 iz Sjeverne Amerike. Iznos stipendije za Europu je 15.000 funti. S tim novcem se financirate idućih godinu dana, na način da putujete svijetom, upoznajete ronioce diljem svijeta i ronite! Imate koordinatora koji vam radi raspored ovisno o vašem području interesa, što može biti podvodna fotografija, marine biology, medicina, izdavaštvo, oceanografija, arheologija, menadžment, okoliš, dizajn i testiranje podvodne opreme itd., a sve je povezano naravno s ronjenjem.

Također morate ispunjavati određene uvjete da se prijavite:

starost između 21 i 26 godina
državljanin jednog od ova tri kontinenta
Rescue diver (scuba)
još uvijek student
kompletan medicinski pregled s potvrdama
engleski jezik

Stipendija je zamišljena kao mogućnost za mlade entuzijastične ljude, ljubitelje ronjenja, koji još uvijek nisu točno odlučili čime se žele baviti i nisu još počeli sa poslovnim karijerama, da kroz ronjenje ostvare nekakve svoje buduće zamisli i ideje. Ono što se od vas očekuje, je da tih godinu dana ronite, sve fotkate, pišete izvještaje i šaljete redovne izvještaje o troškovima.

Kao što već rekoh, glavni sponzor je Rolex, znači ako vas odaberu za stipendistu, automatski vam Submariner zasja na ručici, a tu su još i hrpa sponzora od Olympus kamera, opreme itd.

Prijavu u Irsku sam poslala, očekujem da će mi se na proljeće netko iz Rolex tima javiti, a da li će me zvati na intervju ili će mi se jednostavno zahvaliti, to ćemo još vidjeti. More mi je oplemenilo život na brojne i nevjerojatne načine: dalo mi je ljubav, dalo mi je prijatelje, poznanike diljem svijeta koji dijele sa mnom istu ljubav. Samo more zna kakve planove za mene ima, no bez obzira dobila ili ne ovu nevjerojatnu priliku, moja ljubav prema ronjenju i moru ostaje vječna.

Kada sam prije godinu dana na svjetskom apnea prvenstvu u Danskoj upoznala Filipa Wolskog, stipendista za 2009. koji mi je rekao za ovu stipendiju i nisam mogla vjerovati da postoji ovako nešto.

Već godinu dana se pripremam za tu prijavu i konačno sam to napravila i završila sa kompletnom papirologijom te dokumentacijom potrebnom za prijavu.

Koliko sam vidjela po mjesečnim izvještajima bivših stipendista, ronilo se pod ledom u Rusiji, Norveškoj, sa belugama na Antarktici, sa Sarom Campbell u Dahabu, Pellizarijem na Elbi, sa Kirby Morgan odijelom, s morskim psima u Crvenom moru, od tečajeva fotografije sa najvećim svjetskim facama na najnevjerojatnijim lokacijama na svijetu. Drugim riječima stipendija im je omogućila da iskuse stvari o kojima samo možemo gledati u National Geographic dokumentarcima.

Na kraju vam donosimo fotografije slikane za vrijeme OWU stipendije 2008. kada je stipendistica bila Eline Feenstra za Europu, a ovo su fotografije s njenih putovanja i iskustava.

I naravno Magda, ekipa našega portala ti želi svu sreću u dobivanju ove stipendije.

Rezultati Silesian Freediving Cup 2010 – Rybnik

Mon, 06 Dec 2010 18:06:04 +0100

Ovaj vikend, 4. i 5.12.2010. u Rybniku u Poljskoj je održano AIDA natjecanje Silesian Freediving Cup. Zajedno sa članovima RK Geronimo za koje su nastupali: Goran Čolak, Domagoj Jakovac, Kristian Čačić, Dino Maksan i Daria Šarić, sudjelovali su i Dajana Zoretić za DPS Zagreb te Tomislav Sviličić za RK Osijek. Natjecalo se u sve tri bazenske discipline: dinamika sa i bez peraja i statika u 2 dana, subotu i nedjelju.

Goran Čolak je osvojio ukupno prvo mjesto, ostvarivši rezultat statike 8 min, dinamike s perajom 200 metara, te bez peraja 175 metara, te je za svaku disciplinu pojedinačno odnio prvo mjesto.

Dajana Zoretić je u dinamici bez peraja preronila 158 metara, čime je popravila svoj dosadašnji nacionalni rekord za 3 metra i približila se na samo 2 metra aktualnom svjetskom rekordu Natalije Molchanove. To je ujedno i najbolji rezultat na svijetu ostvaren u toj disciplini ove godine! Zajedno s rezultatom iz statike od 5 minuta i 20 sekundi i preronjenih 175 metara u dinamika s perajom, u ukupnom poretku osvojila je prvo mjesto.

Tomislav Sviličić osvojio je 3. mjesto u disciplini dinamika bez peraja preronivši 118 metara. Osim vrhunskih rezultata, naši prvoplasirani natejcatelji osvojili su nevjerojatne nagrade. Dajana Zoretić i Goran Čolak kao ukupni ženski i muški pobjednici su kao nagradu dobili putovanje u Egipat 5 dana, dok su ekipni pobjednici dobili pregršt opreme za ronjenje na dah: od aqua sphere odijela, maski, torbi, štipaljki za nos, čarapa itd...sve što je potrebno vrhunskom freediveru!

Usprkos hladnom zimskom vremenu i lošim uvjetima na cestama, naši sportaši još jednom su pokazali da ih ni put od 10 sati vožnje i neprospavana noć ne može spriječiti da ponovno osvoje medalje i još jednom dokažu zašto su u samom svjetskom vrhu!

Čestitke!

Danijel Frka

Thu, 02 Dec 2010 18:05:19 +0100

Ponosno predstavljamo naš prvi interview na portalu Roniti se mora i to ni manje ni više nego s našim dragim prijateljem Danijelom Frkom! :)

Nadamo se da će te uživati u intervjuu kao što smo i mi uživali u druženju i razgovoru s Danijelom. Nakon kratkog uvoda i kratkog izvatka iz bogate biografije pročitajte kako je protekao ugodan razgovor s jednim od naših najvećih podvodnih fotografa i istraživača podmorja.

Rođen je 6. kolovoza 1955. u Rijeci. Diplomirao je 1980.g. na Prometnom fakultetu u Zagrebu i stekao zvanje diplomiranog inženjera prometa. Živi u Kraljevici, oženjen, otac je troje djece.

Poslovna karijera:

1980 - 1985. Zračna luka Rijeka, rukovoditelj radne jedinice Promet
1985 - 1998. Dina petrokemija Omišalj, komercijalni direktor
1998 - Rijeka promet, direktor tvrtke, direktor Sektora prometa

Autor je više stručnih radova iz područja prometa i inteligentnih transportnih sustava. Voditelj je projektne grupe koja je odgovorna za primjenu niza suvremenih prometnih rješenja u Gradu Rijeci. Koordinirao je uvođenje prvog sustava za automatsko upravljanje prometom u Hrvatskoj, a koji uspješno funkcionira u Gradu Rijeci. Voditelj je više strateških investicija koje su u tijeku (garažno-poslovno-stambeni kompleks Zagrad B i garažno-terminalski kompleks zapadna Žabica).

Politička karijera:

Član je PGS-a od 1997. godine i predsjednik je ogranka Kraljevica te član Predsjedništva PGS-a. Gradski je vijećnik PGS-a u protekla tri mandata i obnaša funkciju predsjednika Gradskog vijeća Grada Kraljevice.

Sportske i ostale aktivnosti:

Autonomnim ronjenjem bavi se od 1975. godine kao član kluba podvodnih aktivnosti ADRIA iz Kraljevice. Od 1978. godine počinje se baviti podvodnom fotografijom. Kroz dugi niz godina sudjeluje na natjecanjima u podvodnoj fotografiji i višegodišnji je državni prvak i reprezentativac. Kao autor sudjeluje na više zajedničkih i samostalnih izložbi podvodne fotografije.

Bavi se istraživanjima potopljenih brodova i zrakoplova. Stalni je stručni suradnik Ministarstva kulture i Hrvatskog restauratorskog zavoda – hidroarheološki odjel, specijalnosti:

istraživanje i zaštita potonulih novovjekih brodova;
dokumentarna podvodna fotografija.

Jedan je od pokretača izrade službenog kataloga potopljenih novovjekih brodova na hrvatskoj obali Jadrana radi zaštite od devastacije.

Sudjelovao u akcijama:

4 akcije istraživanja i zaštite potonulog broda SZENT ISTVAN 1995, 1996 i 1998;
rekognosciranje potonulih brodova uz zapadnu obalu Istre
istraživanje lokaliteta antičke brončane statue kod V. Lošinja
rekognosciranje i identificiranje lokacija potonulih brodova u vodama otoka Visa,
hrvatsko-francuska ekspedicija pronalaženja olupine oklopnjače RE D'ITALIA iz 1866. kod otoka Visa
istraživanje lokaliteta potonulog američkog bombardera B-24 Liberator „Tulsamerican“ kod otoka Visa.

Sa Marinom Brscem koautor je dokumentarnog TV serijala «Veliki brodolomi Jadrana» koji je 2007. godine osvojio Večernjakov ekran za najbolju dokumentarnu TV seriju. Koautor je knjige «Tajne Jadrana» koju je izdala kuća «Adamić» iz Rijeke a prevedena je na engleski, talijanski, njemački, češki, mađarski i slovenski jezik. Suradnik je časopisa «National Geographic Hrvatska» i «Meridijani» te britanskog časopisa «Diver». Od 2005-2009. povjerenik je Hrvatskog ronilačkog saveza za podvodnu fotografiju i član komisije CMAS-a za podvodnu fotografiju.

Ostalo:

Govori engleski i talijanski jezik
Razumije i služi se njemačkim i francuskim jezikom
Posjeduje cjelovita umijeća za rad sa računalom.

INTERVIEW

Roniti se mora: Kako se u vama rodila ljubav prema ronjenju?

Danijel Frka: Ta se moja ljubav javila još davno, negdje početkom sedamdesetih godina kada sam krenuo u srednju školu i kada mi je stariji brat kupio prvu podvodnu pušku.

Roniti se mora: Kada ste se počeli baviti podvodnom fotografijom? Koji je bio vaš prvi aparat?

Danijel Frka: Tečaj ronjenja sa aparatima na komprimirani zrak položio sam 1975, a 1978. snimio sam svoje prve podvodne fotografije. Moj prvi aparat bio je Kodak instamatic u podvodnom kućištu Mares, kojega i danas držim kao uspomenu.

Roniti se mora: Što mislite o našim hrvatskim školama ronjenja? Jesu li dovoljno kvalitetne?

Danijel Frka: Mišljenja sam da su hrvatske škole ronjenja kvalitetom uvijek bile u vrhu sportskog ronjenja. To je posljedica dugogodišnje brige i izgradnje sustava školovanja kroz tadašnji ronilački savez i sustav postavljen na temeljima vojne prakse koji je od instruktora zahtijevao disciplinu i temeljitost. Danas imam osjećaj da ta kvaliteta još postoji, ali nažalost više inercijom kvalitetnih instruktora, a daleko manje brigom Hrvatskog ronilačkog saveza, koji je propustio priliku da bude avangarda sportskog ronjenja i glas struke u Hrvatskoj.

Roniti se mora: Koliko je u ronjenju bitna fizička sprema? Dali moraš biti superman da bi ronio?

Danijel Frka: Fizička sprema je vrlo važna komponenta sigurnog ronjenja. Kada se ronilac nađe u izvanrednoj odnosno nepredviđenoj situaciji, dobra tjelesna kondicija može biti presudna za povoljan ishod.

Roniti se mora: Dali svi u vašoj familiji rone? I dali su i oni preuzeli strast podvodne fotografije?

Danijel Frka: Da, ili gotovo svi. Moja supruga roni praktički od kada i ja, a i moja dva sina već su iskusni ronioci viših ronilačkih kategorija. Moja je kćerka još premlada za ronjenje sa aparatima jer ima tek 13 godina, ali pliva i roni na dah kao ribica i ako bude željela, siguran sam da će biti odlična ronilica.

Roniti se mora: S kim najviše volite roniti u društvu?

Danijel Frka: Sa ljudima koji razmišljaju pod vodom kao i ja, koji paze jedan na drugog, i koje zanimaju iste ili slične stvari kao i mene. Moja strast je podvodna fotografija i istraživanje potopljenih brodova i družim se sa ljudima koji to vole kao i ja.

Roniti se mora: Mislite li da je ronjenje ekstremni sport?

Danijel Frka: Da, ronjenje je ekstremni sport i ako ga tako tretiramo i shvaćamo, onda ćemo se za njega i pripremiti na način da ronjenje bude sigurno. Jedino tako se možemo opustiti i uživati u njemu.

Roniti se mora: Što mislite o ronilačkim centrima u Hrvatskoj?

Danijel Frka: Naši ronilački centri odraz su naših prilika, kako u državi tako i u gospodarstvu. Mislim da je naša usluga preskupa za ono što nudimo i trebali bi se ugledati na strane centre, npr. u Crvenom moru. Od njih bi se dalo puno naučiti u smislu kvalitete usluge koje turisti plaćaju.

Roniti se mora: Što bi promijenili u zakonu o ronjenju?

Danijel Frka: U Zakonu o ronjenju treba razdvojiti sportsko-rekreativno ronjenje u ronilačkim klubovima od ronjenja u ronilačkim centrima, tj. treba uvažiti razliku između klubova koji nisu profitabilne organizacije i komercijalnih ronilačkih centara koji žive od te djelatnosti. Nadalje, treba razdvojiti sportsko i tehničko ronjenje, kao i profesionalno ronjenje (za obavljanje podvodnih radova ili vođenje u sklopu komercijalnih ronilačkih centara) od sportskog ronjenja u klubovima. Obavezu koja se danas naziva „Organizirano ronjenje“ treba izmijeniti na način da se ista nametne samo u slučaju turističkog ronjenja u sklopu ronilačkih centara. „Individualno ronjenje“ treba biti dozvoljeno bez naknade svim članovima ronilačkih klubova, ali u skladu sa ograničenjima koja nameću ronilačke kategorije.

Roniti se mora: Koliko je u ronjenju važna sama organizacija i priprema zarona?

Danijel Frka: Organizacija i priprema zarona presudna je za sigurno ronjenje. „Organizirano ronjenje“ provodi se kao forma u obliku voditelja ronjenja i dnevnika ronjenja, a nerijetko se iza toga u stvari skriva neznanje, indolencija ili potpuna dezorganizacija. Važna je suština koja se dobiva jedino kroz kvalitetno školovanje za ronilačke kategorije: ako vas na tečaju nauče što sve prije ronjenja trebate organizirati, pripremiti i provjeriti i da to čuva vaš život i živote vaših prijatelja, onda je to najbolji zalog da će ronjenje proteći sigurno.

Roniti se mora: Imate li i vi namjeru jednog dana otvoriti ronilački centar ili školu ronjenja?

Danijel Frka: Ja već niz godina vodim škole ronjenja i škole podvodne fotografije u okviru mojeg kluba KPA ADRIA u Kraljevici, i to mi je dovoljno.

Roniti se mora: Da možete roniti s nekom od legenda ronjenja, ko bi to bio i zašto baš on?

Danijel Frka:Pitanje je koga danas smatramo legendom? Je li to neki famozni istraživač podmorja, postavljač dubinskih rekorda ili estradna diva koja usput i roni? Smatram da danas ima jako puno ljudi koji su pod vodom napravili neki podvig i teško je istaknuti neku legendu...Od ronilačkih legendi priznajem jedino J.I. Cousteaua. Uostalom, ja i sada povremeno ronim sasvojevrsnim legendama: Neven Lukas – legenda tehničkog ronjenja, Irena Radić Rossi – legenda podvodne arheologije, Dorijano Mohorović – legenda dubokih ronjenja, Marino Brzac – legenda među pilotima daljinski upravljanih ronilica...

Roniti se mora: Čime se bavite u slobodno vrijeme? Čujemo da vam je jedna velika strast crtanje?

Danijel Frka: Slobodno vrijeme? Što je to? Šalu na stranu, u slobodno vrijeme se bavim ronjenjem, podvodnim istraživanjima i podvodnom fotografijom, istraživanjem povijesti pomorstva i brodolomima u Jadranu, sakupljan staro oružje i na kraju, ilustracijama. Trenutno crtam ilustracije potonulih brodova za novu knjigu „Olupine Jadrana“, čiji je autor, osim mene, i Jasen Mesić.

Roniti se mora: Dali je ronjenje skup sport?

Danijel Frka: Da, a mislim da će biti sve skuplji jer se sa zakonske strane sve više traži od ronilačkih klubova. Osim toga, kako ja pod more skoro nikad ne idem bez aparata, to mi je dodatni trošak jer i tu pratim trendove pa i ja mijenjam aparate za sve bolje tipove, što je zapravo prilično skupo.

Roniti se mora: Imate li tj. krijete li svoju neku ronilačku tajnu?

Danijel Frka: Svatko ima neki tajni ronilački projekt. Marino Brzac, Željko Boček i ja radimo na projektu jednog TV dokumentarca o jednom američkom bombarderu.

Roniti se mora: Možete li nabrojati svojih top 10 lokacija na kojima ste ronili?

Danijel Frka: Lokacije koje su mi najdraže su:

Rt Ključ-špilja Zaklopatica na Korčuli,
Olupina torpiljarke TA 36 STELLA POLARE u Velim vratima (Kvarner)
Uvala Brbinjšćica na Dugom otoku - sistem špilja
Rt Trišćavac-dvobojne gorgonije, otok Sušac,
Bombarder B-17, otok Vis,
Špilja Katedrala, otok Premuda,
Torpedni čamac S 57, Lirica, Pelješac,
Zid sa šumom crvenih gorgonija, otok Mali Ćutin,
Malo jezero – otok Sušac
Olupina broda TOTONNO, Grebeni kod Dubrovnika.

Po mojem skromnom mišljenju, najidealnija destinacija za ronjenje na Jadranu je otok Vis jer ima sve što će zadovoljiti i najzahtjevnijeg ronioca: špilje, grebene, sve vrste olupina od antike do danas, bistro i toplo more...

Roniti se mora: U kojim ste sve ronilačkim ekspedicijama sudjelovali?

Danijel Frka: Uh, toga ima dosta. Nabrojiti ću one koje su mi najdraže: Pronalaženje olupine oklopnjače RE D'ITALIA, ekspedicije na SZENT ISTVAN, pronalaženje olupine parobroda PASCOLI, pronalaženje olupine broda KAPITÄN DIEDRICHSEN, ekspedicije na američke bombardere kod otoka Visa.

Roniti se mora: Kada možemo očekivati izlazak vaše druge knjige o potopljenim brodovima i zrakoplovima a koja će se zvati ''Olupine Jadrana'?

Danijel Frka: Intenzivno radim na knjizi i ona mora izaći iz tiska najkasnije na proljeće 2011.g.

Silesian Freediving Cup 2010 – Rybnik, Poland

Wed, 01 Dec 2010 18:36:57 +0100

Idući vikend, 4. i 5.12.2010. u Rybniku u Poljskoj održava se međunarodno natjecanje u ronjenju na dah. Natjecanje se održava po AIDA pravilima te u sve 3 bazenske discipline: dinamika s perajom/ bez peraja te statika. Prvi dan natjecanja se odvija u disciplinama statika i dinamika s perajom, dok se iduće jutro natječe u dinamici bez peraja. Prijave su zatvorene, te se odazvao popriličan broj natjecatelja iz Poljske, Hrvatske, Češke, Ukrajine, Austrije i Njemačke, ukupno njih 46. Od naših natjecatelja prijavljeni su njih sedmero iz ronilačkog kluba RK Geronimo i to od redovitih natjecatelja svjetski prvak Goran Čolak, Domagoj Jakovac, Tomislav Sviličić i Magda Milas, te od novih članova i natjecatelja RK Geronima Darija Šarić, Kristian Čačić i Dino Maksan, kojima je ovo ujedno i prvo međunarodno natjecanje. Iz DPS-a Zagreb se prijavila Dajana Zoretić, koja je aktualna rekorderka Hrvatske u disciplini bez peraja. Svih osmero natjecatelja drži se zajedno te se vesele zajedničkim ronilačkim druženjima. Na put kreću raspoređeni u dva auta, te na povratku u nedjelju planiraju napraviti mali izlet u Beč, koji im je usput na putu za Zagreb. Vesele se prvom danu Adventa i toplim kobasicama na glavnom Bečkom trgu. Držite im fige da se kao i do sada kući vrate okićeni raznim medaljama! Ekipa Roniti se mora vam želi puno športskih uspjeha i neka padne opet koji svjetski rekord.
Sretno!

Program:

04.12.2010 (Saturday)

7.45 – registration of competitors
8.45 – entry to the swimming pool
9.00 – opening ceremony
9.20 – briefing for competitors, judges and safety divers
9.30 – warm up for the first round of static apnea
10.15 – start of the 1st round of static apnea competitors (subsequent starts every 12 minutes)
12.47 – start of the final round of static apnea competitors
13.55 – warm up before dynamic with fins competition
14.40 – start of the 1st round of DYN competitors (subsequent starts every 6 minutes)
17.18 – start of the final round of DYN competition
17.30 – results announcement
19.00 – dinner, discussion of results
20.00 – party

05.12.2010 (Sunday)

8.00 – entry to the swimming pool
8.15 – briefing for competitors, judges and safety divers
8.30 – start of the warm up for the first round of DNF competitors
9.15 – start of the 1st round of DNF competitors
12.26 – start of the final round of DNF competition
13.00 – results announcement, award ceremony and closing ceremony

Serbian Winter Apnea Cup 2010

Wed, 01 Dec 2010 17:22:38 +0100

5. prosinca 2010. godine, ronilački klub S.D.T. Svet Ronjenja organizira natjecanje pod nazivom "Serbian Winter Apnea Cup 2010", koje je uvršteno u kalendar natjecanja AIDA International. Mjesto održavanja ovog nacionalnog i internacionalnog natjecanja je na bazenu „Mladost – Strelište“ u Pančevu. Planirano vrijeme ove manifestacije je od 9.00h do 17.00h, s tim da se očekuje da se glavni dio takmičenja završi do 15.45h, nakon čega bi uslijedilo proglašenje najboljih, dodjela nagrada i zajednički ručak. Natjecatelji se mogu boriti za medalje u tri discipline: statika (STA), dinamika sa perajima (DYN) i dinamika bez peraja (DNF), a predviđene kategorije najboljih su: pojedinačno muškarci, pojedinačno žene, ekipe, najbolji natjecatelj i natjecateljica.

Osim medalja i pehara, organizator je za najbolje natjecatelje pripremio i nagrade iznenađenja.

Iznos kotizacije je 2.200 dinara za članove AIDA Srbija i članove nacionalnog saveza (SOPAS), a za sve ostale natjecatelje 30 eura. Suditi će Petar Bojović (D Level) i Darija Subotin (E Level). Ovom prilikom pozivamo sve natjecatelje da nam se pridruže, postignu svoje najbolje rezultate, sklope neka nova prijateljstva i da se lijepo provedu! Kontakt osoba je Janez Kranjc, kojemu se možete obratiti za više informacija o ovom natjecanju na telefon +381 63 770 66 70 ili na svetronjenja@yahoo.com.

Apnea 2000 - Koper

Wed, 01 Dec 2010 02:50:36 +0100

U subotu, 27.11.2010. u Sloveniji u Kopru održalo se ronilačko druženje. Organizator je bio slovenski apnea ronilački klub Apnea 2000 s Arianom Rapušom na čelu, te se skupio poveći broj kako hrvatskih, tako i slovenskih apneaša, podvodnih ribolovaca te scubaša.

Druženje je održano kao svojevrsni "reunion" od prije 5 godina, kada se također okupio poveći broj ronioca, a druženje je tada čak uveličao i sam Enzo Maiorca, otac apnee. Ove godine se isto očekivao njegov dolazak, no nažalost zbog težeg zdravstvenog stanja, Enzo se sa svojih 80 godina nije mogao pridružiti.

Hrvati su se skupili u povećem broju, a samo događanje uveličao je i naš aktualni svjetski prvak u podvodnom ribolovu, Daniel Gospić te Erik Radin svjetski prvak u udičarenju. Od apneaša su prisustvovali Magda Milas i Domagoj Jakovac iz ronilačkog kluba Geronimo, te ribolovci i ronioci Niko Hure, Robert Znaor, Vedran Tikvina, Marino Rejnović, Valdi Blašković, Mario Dodici i drugi. Hrvatski ronioci također su bili uspješni u osvajanju nagrada s tombole, gotovo sve prve nagrade su odnijeli: od ronilačkog sata Breil, Mares torbi za puške, pušaka i peraja za ribolov, ronilačkih odijela itd. Tokom cijele večeri uživalo se u nikad viđenim video snimkama apnee, Enza Maiorce, Jacquesa Mayola i Umberta Pelizzaria. Sve u svemu bilo je to jedno lijepo druženje, te se nadamo da će ih biti još mnogo u budućnosti!

Rezultati XVI. Otvorenog klupskog prvenstva Republike Hrvatske u plivanju perajama i brzinskom ronjenju

Tue, 30 Nov 2010 17:14:10 +0100

U Subotu 27.11.2010. održalo se na bazenu Cerine u Koprivnici XVI klupsko prvenstvo RH u plivanju perajama i brzinskom ronjenju. Sudjelovalo je 5 klubova iz Hrvatske i jedan klub iz Srbije, Jug Beograd, koji je bio van konkurencije. Ukupno se natjecalo oko 60 plivača. U muškoj konkurenciji prvo mjesto je pripalo ekipi RK Geronimo, s 8 plivača od kojih 6 imaju između 16 i 12 godina a jedan ima samo 9 godina, 2. plasirani klub je KPA Drava Varaždin, a 3. mjesto je pripalo domaćinu RK Šoderica Koprivnica.

U ženskoj konkurenciji naslov je opet potvrdio klub 3. Maj iz Rijeke, čije su se plivačice pokazale pre jake za ostalu konkurenciju, osvajajući čak 12.830 bodova.

Na ukupnom plasmanu velika se borba vodila između 3. Maj iz Rijeke i RK Geronima iz Zagreba, gdje je za 2 boda 3. Maj osvojio naslov ispred ekipe RK Geronima.

Donosimo vam najznačajnijih deset pojedinačnih rezultata (950 bodova može otprilike biti ekvivalentan ulasku u finalu Europskog prvenstva), a neka vremena su još značajnija ako uzmemo u obzir samo godište mladih plivača:

Deren Vedrana (godište '83 - DPS Zagreb) na 50bf s 938 bodova (vrijeme 23:38)
Deren Vedrana (godište '83 - DPS Zagreb) na 100bf s 922 bodova (vrijeme 52:36)
Orlović Ante (godište '93 - RK Geronimo) na 100bf s 904 bodova (vrijeme 46:99)
Orlović Ante (godište '93 - RK Geronimo) na 200bf s 891 bodova (vrijeme 1.46:66)
Seketin Karlo (godište '93 -KPA Drava) na 200bf s 833 bodova (vrijeme 1.52:23)
Seketin Karlo (godište '93 - KPA Drava) na 100bf s 825 bodova (vrijeme 50:39)
Radić Jelena (godište '94 - 3. Maj) na 200bf s 817 bodova (vrijeme 2.07:80)
Gigović Sanja (godište '85 - 3. Maj) na 200pp s 803 bodova (vrijeme 1.46:43)
Gigović Sanja (godište '85 - 3. Maj) na 400pp s 799 bodova (vrijeme 3.52:49)
Avirović Matija (godište '94 - KPA Drava) na 200pp s 797 bodova (vrijeme 1.38:42)

POPIS DISCIPLINA NA KLUPSKOM PRVENSTVU

Plivanje perajama (PP):

pliva se monoperajom i disalicom – dozvoljeno je plivati i sa stereo perajama.
Dionice: 100, 200, 400 i 800 metara.

Bi-fins (BF):

pliva se samo sa stereo perajama i jedini mogući stil je kraul.
Dionice: 50, 100 i 200 metara.

Apnea (AP):

preroni se dionica, plivajući s monoperajom i držeći dah.
Dionica: 50 metara.

Brzinsko ronjenje (BR):

preroni se dionica, plivajući s monoperajom, a diše se pomoću 5L boce sa zrakom
Dionice: 400 i 800 metara.

REZULTATI

MUŠKI:

RK Geronimo Zagreb 12.384 boda
KPA Drava Varaždin 11.772 boda
RK Šoderica Koprivnica 11.523 boda
KPA 3. Maj Rijeka 8.667 boda
DPS Zagreb 1.189 boda

ŽENE:

KPA 3. Maj Rijeka 12.830 boda
RK Geronimo Zagreb 9.111 boda
KPA Drava Varaždin 5.523 boda
RK Šoderica Koprivnica 3.164 boda
DPS Zagreb 3.113 boda

UKUPNO:

KPA 3. Maj Rijeka 21.497 boda
RK Geronimo Zagreb 21.495 boda
KPA Drava Varaždin 17.295 boda
RK Šoderica Koprivnica 14.687 boda
DPS Zagreb 4.302 boda

Morski konjić (Hippocampus)

Fri, 26 Nov 2010 19:52:54 +0100

Morski konjić (Hippocampus), ili kako ga još u nekim našim krajevima zovu božjak, kobilica i peteh, stanovnik je mora i sasvim je neobičnog izgleda, odnosno izgledom nimalo ne podsjeća na ribu. Pripada obitelji šilogubaca (Syngnathidae).

U svijetu postoji 35 vrsta morskih konjica, od 2,5 cm velike patuljaste vrste do 25 cm velikoga malajskoga morskoga konjica. Živi duž obale Indonezije, Australije, atlantske obale Europe, Afrike i Sjeverne Amerike te u Sredozemlju i Jadranskom moru, dok neke vrste žive i u vodama na pacifičkoj obali Amerike. Tijelo mu je nepravilnog i nezgrapnog oblika i završava tankim repom koji služi za prihvaćanje. Leđna peraja mu je u obliku lepeze dok trbušnih peraja nema. Pliva uspravno i može umaknuti svojim neprijateljima tako što će poprimiti boju (mimikrija) podvodnog bilja. Morski konjić naraste do 16 cm duljine, a postigne težinu do 0,04 kg, a nalazimo ga obično na morskom dnu obraslom morskom travom, blatnim i pjeskovitim područjima, te na koraljima i spužvama. Nalazimo ih u blizini morskih struja, a hrane se planktonima, ikrom i ličinkama ribe. Može pomicati samo jedno oko neovisno o drugome, tako da može pratiti kretanje manjih morskih životinja u svojoj okolini, a da pritom ne otkrije svoju nazočnost. Plijen lovi tako da ga hitro zgrabi ili ga doslovno s udaljenosti od nekoliko centimetara samo usiše. Da ih struje ne bi odnijele, svojim se repom ovijaju oko biljaka i koralja. Mrijesti se u kasno proljeće i ljeti. Ono što je jako zanimljivo kod ove vrste ribe jeste to da je mužjak taj koji nosi i rađa mlade koje ženke u vidu jajašca polažu u njegovu torbicu s prednje strane tijela u vrijeme parenja. Nakon perioda njihovog razvoja iz mužjakove torbe se rađaju živi mladunci koji napuštaju tu torbu već dobro razvijeni. Morski konjić pliva jako sporo i slabo i to najčešće glavom prema gore.

XVI. Otvoreno klupsko prvenstvo Hrvatske u plivanju perajama i brzinskom ronjenju

Tue, 23 Nov 2010 17:19:33 +0100

27.11.2010. U Koprivnici na bazenu Cerine počinje XVI. Otvoreno klupsko prvenstvo Hrvatske u plivanju perajama i brzinskom ronjenju.

Prijave sa vremenima po disciplinama se dostavljaju na RK ''Šoderica'', Čarda 26, 48000 Koprivnica, ili putem elektronske pošte rk.soderica@gmail.com, najkasnije do 23. studenog 2010. do 24h.

Natjecanje se održava u muškoj i ženskoj klupskoj konkurenciji u apsolutnoj kategoriji. Plasmani se određuju posebno za muškarce i žene zbrajanjem rezultata 2 najbolja pojedinca/pojedinke, klupski zbrajanjem bodova muške i ženske ekipe. Broj natjecatelja u ekipi nije ograničen, dok je broj nastupa po pojedincu ograničen na 5 pojedinačnih nastupa, ne računajući štafete. Ekipama koje prijavljuju više od 2 natjecatelja za svaku pojedinu disciplinu, priznaju se samo 2 najbolja rezultata.

Starta se prema startnoj listi i to prema prijavama u skladu sa programom natjecanja.

PROGRAM

Subota, 27. studenog 2010.

8:00 – 8:45 – rasplivavanje

8:45 – Svečano otvorenje

9:00 – 14:00 Natjecanje – I. dio

• 400 PP

• 50 AP

• 100 BF

• 800 PP

• 50 BF

• 400 BR

14:00-15:00 Pauza

15:00-19:00 Natjecanje II. Dio

• 100 PP

• 800 BR

• 200 BF

• 200 PP

• 4x100 PP

19:00 Proglašenje rezultata

Kovač ( Zeus faber)

Mon, 22 Nov 2010 22:53:06 +0100

Jedna od najpoznatijih riba u Jadranu je svakako kovač, koji je poznat po još svojih imena kao što su šanpjer i sveti Petar. Pripada porodici kovača (Zeidae). Naraste do 90 cm duljine, a dosegne težinu i do 8 kg. Tijelo kovača je ovalnog oblika i prekriveno je sitnim oštrim ljuskama, prva leđna peraja je neobično dugačka i sastoji se od 10 bodlji, bočni dio tijela je jako spljoštenog oblika tako da je skoro nevidljiv kada ga se gleda okomito. Boja tijela mu varira od sivo-maslinasto zelene boje pa sve do žućkasto-zlatne boje, dok je u predjelu trbuha srebrnkasto bijel. Sa obje strane tijela ima karakterističnu crnu točku koja je obavijena svjetlijim rubom. Rasprostranjen je u gotovo svim predjelima svijeta, a najrašireniji je na Jadranu, Novom Zelandu, u Japanu i Africi. Najčešće živi na dubinama između 50 i 100 metara, a može ga se naći i na dubinama od nekoliko stotina metara. Izraziti je grabežljivac i hrani se većinom manjim ribama i ribljom mlađi, te rakovima i glavonošcima. Mrijesti se početkom proljeća i krajem zime. Meso kovača je izuzetno dobrog okusa i jako je cijenjena riba u gastronomiji, a priređuje se na sve načine (brodet, lešo, gradele). Međutim, za nas ronioce je susret s kovačem dosta rijedak, ali kada ga se susretne ti trenutci su zaista prekrasni i uvijek nam na kratko oduzmu dah, dok nam se u očima može čitati divljenje prema toj životinji.

Paški "Tjesnac sa željeznim dnom'' - 4. dio potapanje parobroda Euterpe

Thu, 18 Nov 2010 22:57:43 +0100

Putnički-teretni parobrod EUTERPE je tijekom Prvog svjetskog rata prevozio austrougarske vojnike i tvarivo na bojišnicu u Albaniji, a na povratku je vraćao ranjenike i vojnike na dopust. Njegovo potonuće kod Paga predstavlja jednu od najvećih tragedija na Jadranu, veću od puno poznatijeg gubitka putničkog broda BARON GAUTSCH (gdje je poginulo oko 280 ljudi, pretežito žena i djece), jer su se prema službenim podacima utopile 453 osobe, ali se vjeruje da je broj žrtava bio još veći, te da je poginulo više od 600 ljudi.

Parobrod EUTERPE je također pripadao parobrodarskoj kompaniji Austrijski Lloyd sa sjedištem u Trstu, a građen je 1886. u britanskom brodogradilištu J. L. Thompson & Sons u Dumbartonu. Nazvan je prema Euterpi, muzi instrumentalne glazbe, kao i drugi stariji parobrodi Austrijskog Lloyda, koji su nosili imena muza i stvorenja iz mitologije. Brod je imao 2302 BRT i 1392 NRT (prema nekim izvorima 2270 BRT i 1446 NRT), bio dugačak 96,5 m i širok 11,3 m, a visina trupa iznosila je 7,2 m. Parni stroj trostruke ekspanzije (prvi tog tipa na jednom parobrodu Austrijskog Lloyda) i snage 2633 KS (1936 kW) omogućavao je najveću stalnu brzinu do 13,55 čvorova. Brod je krcao 344 tone ugljena, nosio do 2604 tona tereta, a mogao prevoziti 94 putnika, od čega - prema podacima iz 1914. - 70 putnika I. razreda i 24 II. razreda. Održavao je prometnu vezu s Levantom (istočnim Sredozemljem), uz pojedina krstarenja Sredozemljem, a kad je počeo Prvi svjetski rat, poslan je zajedno s drugim trgovačkim brodovima u Prukljansko jezero kod Šibenika. U to se doba vjerovalo da će rat kratko trajati i brodovi su sklonjeni kako ne bi bili izloženi ratnoj opasnosti. U studenom 1915. na Prukljanskom jezeru nalazilo se 97 trgovačkih brodova s ukupno 892 člana posade (a još 38 brodova bilo je u Novigradskom moru, 28 u Trstu, te 56 u Rijeci i Bakru), ali su tijekom rata, počevši od siječnja 1916., neki od većih brodova iznajmljeni vojsci za prijevoz postrojbi na albansku bojišnicu, a manji su služili za opskrbu vojnih postrojbi na sjeverozapadnoj bojišnici na granici prema Italiji ili za lov na podmornice.

Zapovjedništvo ratnog pomorskog transporta iz Rijeke (Seetransportleitung Fiume) unajmilo je EUTERPE u ožujku 1918., brod je vraćen vlasniku slijedećeg mjeseca, ali je ponovno unajmljen u svibnju 1918., te preuzeo opremu i naoružanje transportnog broda GÖDÖLO (poslije ZAGREB trgovačke mornarice Kraljevstva SHS/Jugoslavije, od 1948. do 1963. DALMACIJA i konačno do otpisa CRES), koji se tada nalazio na popravku poslije oštećenja. EUTERPE je tek 25. srpnja 1918. krenula na svoju novu zadaću, brzi transport na liniji između Rijeke i Boke Kotorske. Njena služba nije dugo trajala, jer se već 11. kolovoza 1918. našla pred torpednim cijevima talijanske podmornice F 7, koja je vrebala zapadno od otoka Paga. Relativno novom podmornicom tipa Laurenti, istisnine 259,7 tona na površini, odnosno 320 t pod vodom, a građenom u La Speziji od 1915. do 1917., zapovijedao je poručnik bojnog broda (Tenente di vascello) Mario Falangola, a operirala je iz baze u Anconi. Imala je dvije torpedne cijevi kalibra 450 mm za ukupno četiri torpeda. Početkom 1918., 12. veljače, potopila je kod Grujice naoružani austrougarski parobrod PELAGOSA, a tijekom kolovoza bila je u zasjedi na Talijanima već poznatoj opskrbnoj prometnici, koja je vodila duž istočne jadranske obale u zaklonu između otoka. Parobrod EUTERPE pod zapovjedništvom kapetana Ilije Niketića navodno je plovio bez pratnje, more je bilo burno i valovito, a ukrcao je oko 1000 ljudi na putu na južnu bojišnicu. Činjenica je da su se u blizini (kao ophodnja ili dio pratnje) nalazili jedan austrougarski razarač i dvije torpiljarke, stoga podatak o plovidbi bez pratnje treba uzeti s pričuvom. Oko 19,45 sati brod se nalazio u visini mjesta Lun, oko milju i pol od obale (odnosno oko tri nautičke milje daleko od Novalje), gdje je uslijedio protivnički napad.

Podmornica F 7 je ispalila tri torpeda, od kojih je prvi promašio, a od dva koja su pogodila brod, samo je jedan eksplodirao, ali je ipak bio dovoljan da zapečati sudbinu "stare dame" iz 1886., te niza ukrcanih putnika. Eksplozija je blokirala izlaz iz jednog skladišta u kojem su se nalazili vojnici, te nisu mogli izaći na palubu. Brod je brzo tonuo preko desnog boka i brodice nisu mogle biti spuštene u more, ali su splavi za spašavanje postavljene na palubi isplivale poslije potonuća, te omogućile preživljavanje dijela brodolomaca. U pomoć su pristigli stari razarač MAGNET s torpiljarkama "55" i "64", te ribarske brodice iz Novalje. Spašeno je oko 450 ljudi, a još sedmoricu našla je slijedećeg dana britanska podmornica C 21, te ih odvela u zarobljeništvo u Veneciji. Utopilo se oko 600 vojnika i 15 članova posade, među njima prvi i drugi časnik, te prvi časnik stroja. Još veća tragedija na Jadranu bilo je samo potonuće parobroda BREGENZ kod Drača, gdje se utopilo oko 1100 ljudi.

Olupina EUTERPE leži na dubini od 79 metara, te nije dostupna ronjenju sa stlačenim zrakom, ali su je talijanski ronioci 1999. i 2000. obišli uz pomoć "Trimixa", dok su tražili olupine brodova potopljenih u Drugom svjetskom ratu. Krma je uništena, nema ni traga krmenoj palubi, ali je ostatak broda - koji leži na ravnoj kobilici u smjeru plovidbe prema jugoistoku - relativno dobro sačuvan, iako su unutranje prostorije pune sedimenta. Velika oštećenja primijećena su i u srednjem dijelu trupa, gdje je eksplodirao torpedo. Krmeni jarbol nalazi se na svom mjestu, a pramčani visi preko boka. Uz određene mjere opreza moguće je ući u brodske prostore, posebice u tri "otoka", povišene dijelove trupa na pramcu, u sredini broda i na krmi.

Zaboravljena parnjača Tihonji (Tihany) - Crnogorsko podmorje

Wed, 17 Nov 2010 19:47:52 +0100

Ovu brodsku olupinu decenijama su ronioci zvali „parnjača“, jer je ime ovoga broda, potonulog za vreme Prvog svetskog rata, verovatno brzo nestalo iz sećanja lokalnog stanovništva. Uzrok višedecenijskog zaborava imena ovog broda predstavlja i činjenica da je ovo jedan od retkih brodova koji je dospeo na dno isključivo ljudskom greškom, a da pritom nije ugrozio nijedan život ili drugo plovilo. Svoje ime „Tihonji“, brod je dobio po istorijski značajnom gradiću tadašnje Austrougarske na severnoj obali jezera Balaton, danas poznatoj turističkoj destinaciji.

O identifikovanju broda ,,Tihonji” (Tihany) postojala je jedna nesvakidašnja dilema. Naime, hrvatska ronilačka literatura pominje parobrod ,,Tihany” kao olupinu koja se nalazi u okolini ostrva Unije, zajedno sa slikama i detaljnim opisima broda. Dragan Gačević, jedan od najiskusnijih crnogorskih ronilaca, sa olupine broda kod Mamule izvadio je zvono sa natpisom ,,Tihany” i godinom 1908. ugraviranom ispod toga, što nedvosmisleno svedoči o tome da je parnjača na ulazu u Hercegnovski zaliv svakako olupina istoimenog broda. Posle svih naknadnih premera, upoređivanja i izgleda broda, iz Hrvatske je stiglo priznanje da je bila njihova greška u identifikaciji i lociranju ove olupine u hrvatskom podmorju.

Brod je plovio ka ulazu u Boku, i zbog loše navigacije nasukao se, po jednim izvorima, na Arzu, po drugim, na ostrvo Mamula. Ekipa koja je odsukavala brod loše je procenila oštećenja na brodskom trupu, pa kada su ga uzeli u tegalj, odmah se napunio vodom. Samo par stotina metara od Mamule potonuo je 12. februara 1917. godine.

U slučajevima dobre vidljivosti, ova olupina predstavlja jednu od najatraktivnijih lokacija za ronjenje na brodskim olupinama koje crnogorsko primorje može ponuditi. ,,Tihonji” leži pravilno, nasela na morsko dno, orijentisana kako se kretala nedaleko od ostrva Mamule u pravcu Herceg Novog, do kojega nikad nije stigla. Potonula je na mestu gde je morsko dno duboko 40 metara, ali nadgrađe olupine koja viri iz mulja dostiže na komandnom mostu i preko 4 metra, što ronjenje pozicionira na ivicu bezbednog ronjenja u krivulji sigurnosti. Ovaj parobrod je dugačak 45 metara, i kao većina brodova iz tog doba ima za današnje pojmove izrazito usko korito, širine jedva nešto preko 5 metara. Obrasla debelim slojem kalcifikata i morskih sunđera, olupina obiluje najrazličitijim oblicima morske flore i faune.

Dva jarbola koja su služila kao dizalice i dimnjak leže polomljeni su preko brodske olupine. Na centralnom delu gvozdenog broda nalazila se nekada mala komandna kabina, koja je najverovatnije bila od drveta i do danas je istrulila. Duž cele olupine prepoznatljiva su tri nivoa broda: paluba sa nadgradnjom i komandnim mostom, potpalubne prostorije i mašinski prostor. Na pramcu broda, na svom mestu stoji sidro koje decenijama nije dotaklo dno. Sa još uvek pokretnom ručicom, telegraf pored kormilarskog mehanizma predstavlja glavnu atrakciju jednog od retkih nedevastiranih objekata na morskom dnu.

Poput većine drugih potopljenih objekata, i ovaj brod predstavlja specifični veštački greben, pogodan kao životni prostor morskim stanovnicima. Preko devet decenija na morskom dnu, nedaleko od Mamule, na polovini puta između Luštice i Prevlake, ova velika olupina služi i kao idealno pozicionirana usputna stanica kako za „ribu od dna“, tako i za jata pelagične ribe, koja se iznad nje okupljaju u godišnjim ciklusima.

OCENA POGODNOSTI ZA RONJENJE

,,Tihonji” se nalazi na graničnoj dubini preporučenog ronjenja za sportske ronioce, što znači da je roniocima sa komprimovanim vazduhom potrebno svega par minuta da uđu u režim dekompresije. Stoga, jedno ronjenje na ovoj olupini svakako nije dovoljno da bi se ona sagledala iz svih uglova. Manjim čamcima može predstavljati problem i sidrenje na ovoj dubini, kao i česta pojava da spušteno sidro bude zaglavljeno u olupini broda. Međutim, ukoliko imate sreću da se poklope svi preduslovi za dobar zaron, ronjenje na ovoj olupini je jedna od stvari koju ćete svakako dugo pamtiti.

Otok Šipan - Elafiti

Tue, 16 Nov 2010 16:50:25 +0100

Otok Šipan nalazi se u Elafitskom ili Jelenskom otočju (grč. Elaphos = jelen) zapadno od Dubrovnika. Šipan je najveći od svih Elafitskih otoka površine 16,5 km², dužine 9 km, a širine od 2 do 3 km. Na otoku se nalaze dva naselja, Suđurađ i Luka Šipanska. Nekada je ovdje živjelo 7000 stanovnika, danas samo 450. Cijeli je otok prekriven mediteranskom vegetacijom, a izmjenjuju se makija, šume alepskog bora i kamenjar. Na obrađenim područjima dominiraju masline, smokve, vinova loza, nar, rogač, a navedene kulture nestaju jer ih nitko ne obrađuje. Šipan je ušao u Guinnessovu knjigu kao otok s najviše maslina u odnosu na veličinu i broj stanovnika. Na otoku se nalaze 42 ljetnikovca i 34 crkvice. S obzirom da je otok tako malen, ovo je dokaz da je bio prepoznat kao oaza mira dubrovačke vlastele. U Suđurđu se nalazi renesansni dvorac obitelji Stjepović-Skočibuha čija je gradnja započela još davne 1529. godine. Od poznatijih građevina tu je još kula Pakljena iz 1563. god. i crkva sv. Duha s ravnim krovom u obliku križa (sestrinska crkva s crkvom iz Vrbovske na Hvaru). Akvatorij Šipana jako je raznolik što ga čini atraktivnim za ronjenje. Nakon ovog kratkog uvoda krećemo na lokacije, pa eto krenimo od samog juga otoka Šipana.

Uvala Suđurađ

U samoj uvali nalaze se ostaci brodoloma iz 1576. godine. Radi se o navi Sv. Jerolim, koja se nalazila u vlasništvu dubrovačkog trgovca Jere Primoevića. Olupina je jedva prepoznatljiva, a oko nje može se naći kamena topovska tanad, ostaci keramike i dijelova broda koje more još nije do kraja uništilo. Za vrijeme radova na trajektnom pristaništu otkrivena je još jedna olupina. O tome se za sada zna jako malo.

Rt Botur

Kada izađemo iz uvale i krenemo prema jugozapadu te prođemo rt Botur nakon stotinjak metara nailazimo na malenu špilju. U jutarnjim satima, kada je sunce na istoku, sunčeve zrake se prelamaju od dna i obasjavaju unutrašnjost špilje plavičastom bojom. Zbog tirkizne boje koja se reflektira po zidovima, špilja neodoljivo podsjeća na modru špilju s Biševa.

Rt Prtuša

Nakon što prođemo jugoistočni rt Prtuša, teren se naglo mijenja. Dolazimo do područja koje je puno velikih podvodnih stijena, koje fasciniraju svojim oblikom te podvodnih špilja koje su povezane s obalom. Ovdje se izmjenjuju zidovi i podvodne stijene, dubine variraju od 10 do 50 metara.

Uvala Galebina

Dalje prema sjeveru nailazimo na prekrasnu uvalu Galebinu koja je pogodna za sidrenje. Zaron ovdje možemo odraditi prema jugu ili prema sjeveru – teren je podjednako zanimljiv (zidovi, stijene i malene špilje). Cijela vanjska strana otoka fascinira bistroćom mora, količinom ribe koja se tu može sresti i dubinama koju su preko 40 metara na samo par metara od obale.

Uvala Bige

Prekrasna uvala koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Sidrite se ispod stijena koje se uzdižu do 50 metara u vis, te okružuju malenu uvalu. Isto tako fascinantno je podmorje gdje se nalaze ogromne stijene koje su se s vremenom urušavale i stvarale uvalu Bige, razbacane su po dnu i čine bezbroj prolaza, špilja i skrovišta za ribe. Ovdje nije potrebno roniti na dubini većoj od 20 metara, tako da je pozicija pogodna za sve kategorije ronilaca.

Pod baterijom

Ova lokacija dobila je ime po vojnoj bateriji (topu) koji se nalazio u bunkeru iznad lokacije. Tu ćemo naći zidove koji se spuštaju do 40 metara i prepuni su rupa, tj. skloništa za ribe. Nastavljamo se kretati prema sjeveru. Dolazimo do prolaza između Jakljana i Šipana – prolaz Harpoti, u kojemu se nalazi sam plić Vranjac.

Plić Vranjac

Ovo prekrasno mjesto skriva mnoga iznenađenja i za ronioce i za nautičke turiste. Na sredini prolaza nalazi se plić Vranjac. To je stijena koja se proteže od dna (20 metara) pa do tridesetak centimetara ispod površine mora. Zanimljivo je to da oko nje nema gotovo ništa osim polja posedonije, a izgleda kao veliki stup koji uspravno stoji sam usred mora. Na pliću imamo par špilja i prolaza kroz stijenu. Ovo područje uvijek je prepuno ribe, a prizori koji se ovdje vide dugo ostaju u sjećanju – ogromna jata fratara, crneja, bukvi, modraka. Često se sretne murina, ugor, hobotnica, škarpina.

Prolaz Harpoti skriva još puno toga za ljubitelje podmorja kao što je kanjon koji se spušta od 11 pa sve do nekih 27 metаra dubine, ostatke amfora koje bi ispadale iz antičkih brodova za vrijeme oluja, mine iz Drugoga svjetskoga rata, brojne špilje i prolaze među slikovitim stijenama, ali ostanimo za sada ovdje. Previše je toga da bi sve stalo u jedan članak. Sljedeći put krećemo na putovanje Jakljanskim podmorjem, gdje ćemo sresti sarkofage iz 3. stoljeća, razminirana minska polja iz Drugog svjetskog rata, stara sidra zabijena u stijene, skrovišta kirnji, jastoga, škarpina, ugora i puno druge ribe koju ćemo sretati na našem putovanju oko otoka Jakljana.

Murina (lat. Muraena)

Mon, 15 Nov 2010 23:38:07 +0100

Murina ili kako je još na našem podneblju nazivaju morska zmija, morinja, morena, morina, pripada porodici Muraneidae, iz razreda zrakoperki. Iako samim izgledom podsjeća na zmiju, murina je riba opasnog i jakog ugriza te otrovne krvi. Sami zubi su joj osim u čeljusti smješteni još i na nepcu i u kostima grla. Tijelo joj je zmijoliko i sluzavo bez krljušti, a po leđnom hrbatu i s donje strane od repa do analnog otvora je porubljeno kožnom perajom. Glava joj je spljoštena i izduljena. U duljinu naraste do 1,5 metara i takvi primjerci znaju postići težinu i do 10tak kilograma. Može je se pronaći od 2 metra do 100 metara dubine ali se najčešće zadržava između 10 i 40 metara dubine. Boja joj je crno-plava (boja mramora), smeđe-žuta ili bjelkasta, s time da joj se po čitavom tijelu nalaze brojne pjege. Vrlo je proždrljiva i grabežljiva riba koja se hrani glavonošcima i svim ostalim vrstama ribe. Neki ljudi je opisuju kao vrlo agresivnu, međutim ona nikada ne napada ako nije izazvana ili ako ne brani svoj teritorij tj. stanište. Ugriz joj je jako bolan i pri ugrizu gotovo trga i komada meso sa svojim čeličnim čeljustima i zubima. U morskom svijetu nema drugih riba koje je mogu ugroziti tj. loviti. Mrijesti se krajem ljeta i početkom jeseni kada i polaže jaja. Živi u rupama stijena gdje se danju skriva a noću izlazi u lov. Preko dana joj iz rupa stijene obično viri samo malo glava i smatra se jako opreznom ribom. Meso joj je dosta ukusno i sočno i u gastronomiji se obično priprema na brudet, dok se u rijetkim slučajevima peče te suši na dimu. Najveća rasprostranjenost ove ribe je duž srednje i južne Dalmacije dok se u istarskom dijelu dosta rijetko nalazi. Isključivo se lovi vršama i parangalima. Podvodni ribolovci je rijetko ubijaju jer je smatraju dosta opasnom i nije toliko cijenjena kao ostala riba.

Olupina Rosalie Moller - Egipat

Sun, 14 Nov 2010 20:43:00 +0100

Prvobitno izgrađena kao “Francis” od strane Barclay Curle & Co sa svojim prvim aktivnostima je krenula u januaru 1910. godine. Dugačka 108,2m, nosivosti 3,963 tone, razvijala je brzinu od 10 čvorova. U pitanju je bio jednostavan, namenski teretni brod koji je putovao evropskim vodama, sve dok ga nije otkupila Moler Linija 1936. i nazvala ga “Rosalie Moller”, da bi 1938. počela da radi za Kraljevsku Mornaricu. Sredinom 1940. godine, natovarena sa 4760 tone uglja Rosalie Moller je poslata u Aleksandriju oko Afrike preko Crvenog Mora. Tada je Rosalie Moller bila pod komandom iskusnog kapetana Jamesa Byrne-a. James je bio odrešit i strog Australijanac, koji je voleo da naređuje. Kada bi izdao naređenje, svi bi se u strahu rastrčali kako bi naređenje bilo obavljeno brzo i efikasno. Ipak i pored te njegove crte, nije postojao ni jedan mornar na brodu koji bi voleo da se u opasnosti nađe sa bilo kojim kapetanom osim Byrnom. Njegova odvažnost, iskustvo, sposobnosti i znanje su bili nadaleko poznati. Kada je Byrne preuzeo Rosalie Moler, ona je bila star brod po svim standardima i njen glavni inženjer je proveo dosta vremena popravljajuci njene motore posle svakog puta, kako bi i sledeći izdržala. Već sada je mogla da ide samo 7 čvorova. Njena nova dužnost se sastojala u tome da prevozi ugalj. Prenosila je čak do 4.680 tona Velškog uglja i time značajno doprinosila svojoj zemlji. Velški ugalj je bio od izuzetne važnosti iz dva razloga: duže je goreo, manje je dimio i dim je bio svetlije boje. To bi bila ogromna prednost za Britansku Mornaricu, koja bi u tom slučaju prelazila duže deonice puta i spazila bi neprijatelja pre nego što bi on spazio nju. Kapetan Byrne je sada dobio naređenje da krene za Aleksandriju. Mediteranska ruta nije dolazila u obzir, nego je zbog veće sigurnosti put vodio preko Crvenog Mora, Kanala Suez i Sigurnog Utočišta. U jesen 1939. počinje II Svetski Rat, kada Nemačka vrši invaziju na Poljsku, posle čega dolazi do tihe pauze do 1940., kada Nemačka zauzima Severnu Francusku Atlantsku obalu u roku od nekoliko sedmica, gde su uspostavili bazu U-brodova pomoću kojih su dalje napadali britansku mornaricu. Unutrašnjost Francuske je ostala nedirnuta od strane Nemaca i Francuzi su shvatili da je cilj Nemačkih snaga bio nešto više od osvajanja njihove zemlje. Obzirom da Nemci nisu imali ozbiljnu flotu na tom području, postojao je opravdan strah da će flotu preuzeti od Francuza. Englezi su sa druge strane, da bi sprečili razvoj nemačke flote, predložili francuzima da sami unište svoje brodove i na taj način se udruže sa Britancima ili da njihovi brodovi budu bombardovani i potopljeni. Francuzi su odbili da sami potope svoje brodove kao i to da ih daju Britancima u ruke, zbog čega su Britanci otvorili vatru i potopili njihove brodove. 1940. godine Italija ulazi u rat kao Nemački saveznik. Njene trupe su ubrzo poslate na mediteranski tesnac i u kolonizovanu Libiju, što je započelo pustinjski rat u Južnoj Africi, da bi u jesen 1940. počeli sa invazijom na Grčku. Gubitak Francuza kao saveznika, sada je značilo da nije bilo nikoga ko bi zadržavao Italijane, koji su lako napredovali. Ubrzo je Hitler poslao generala Romela u Južnu Afriku da preuzme komandu. Britanci su odlučili da preusmere svoje snage, pa su svoje trupe iz Južne Afrike prebacili u Grčku. Problem je bio u tome što će, ako Nemci i italijani osvoje Grčku, to biti kopnena ruta ka naftnim poljima Srednjeg Istoka. Uprkos brizi, Grčka je pala, kao i Krit nekoliko sedmica kasnije. Sa gubitkom skoro pola svojih mediteranskih snaga

Britanci su uspeli da ih povrate iz Grčke u Egipat. U Južnoj Africi Romel napada i biva primoran da zastane isto tamo gde su Italijani bili suzbijeni. Jedino što je mogao je da snadbeva deo svojih snaga kroz luke Tripolija i Bengazija i to 1300 milja iza svojih borbenih linija, a i to je bio teško i rizično. Britanci su sa druge strane imali isti problem. Bili su na Malti, koja je bila pod stalnom opsadom. Bili su iscrpljeni i trebale su im zalihe hrane, odeće, vojne opreme i uglja. Sve to nije bilo lako dostaviti, jer ratni brodovi su mogli da se brinu o sebi, dok bi se trgovački brodovi retko kad probili kroz neprijateljske barikade. Jedina sigurna ruta od Britanije je bila oko Afrike, preko Crvenog Mora, kroz Kanal Suez, do Aleksandrije. Tako je rat u Južnoj Africi prerastao u takmičenje za isporukama osnovnih ratnih potrebština, a tako su do Crvenog Mora stigla i dva broda: Thistlegorm i Rosalie Moller, noseći sa sobom dragocene tovare. Oba broda su se našla na samom ulazu Suezovog Kanala. Thistlegorm na severnom delu sigurnog utočišta a Rosalie Moller odmah iza Gubal Sigurnog Utočišta. Ovo mesto je do sada bilo upravo to “Sigurno”, zbog svoje udaljenosti od neprijatljskih vazdušnih linija. Od trenutka kada je Nemačka zauzela Krit i tu postavila svoje vazduhoplovstvo to se promenilo. Svi koji su sada bili u Sigurnom Utočištu, znali da to mesto više nije sigurno. Nakon dugog i jednoličnog putovanja 11. septembra Rosalie Moler je napravila pauzu u Durbanu, zatim u Adenu, da bi konačno uplovila u Crveno More, Zaliv Suez, da bi se prema instrukcijama usidrila u Sigurnom Utočištu, čekajući dalja naređenja. Sidreni lanac je spušten u dužini od 200 metara, a motori su isključeni. U noći između 06. i 07. oktobra Nemačka obaveštajna služba primila je informaciju o velikom tovarnom brodu, (verovatno je bio u pitanju brod “Kraljica Meri”), koji je prolazio kroz Kanal Suez sa 1200 vojnika britanskih trupa, koje bi pojačale snge u Južnoj Africi. Dobili su naređenje, da ih nađu i unište. Tako su dva “Heinkel HE 111” aviona napustili bazu na Kritu u potrazi za transportnim brodom. Taj brod nikada nisu našli, ali jesu našli Thistlegorm. Brod koji je sa sobom nosio veoma vredan tovar, ali je zbog sudara ostao u Sigurnom utočištu čitave dve sedmice da bi na kraju bio potpuno izgubljen. Avioni su leteli veoma nisko. Previše nisko da bi HMS “Carlisle”, protiv avionski laki porbeni brod, C klase odregovao. Carlisle je bila usidrena u blizini kao zaštita. Međutim sada nije mogla otvoriti vatru jer su bombarderi leteli toliko nisko da bi protivavionci mogli pogoditi druge Britanske, trgovačke brodove koji su se te večeri zatekli u Sigurnom Utočištu. 6. oktobra u 01:30 h Heinkel su bacilli svoje bombe i dv su pogodile Thistlegorm. Eksplozija je osvetlila druge brodove u Sigurnom Utočištu, stvarajući fenomenalan pogled na ostale, koji su zbog toga znali da će se Nemci vratiti. Rosalie Moler i njen kapetan koji su ovaj događaj gledali iz daljine, shvatili su da je Sigurno Utočište sada bilo sve, samo ne sigurno. Nakon 48 sati, 7. otobra u noć, još dva Heinkela su krenula prema Sigurnom Utočištu. Kapetan Byrne je ležao na mostu svog broda, kada su ga probudili motori aviona. Izašao je napolje. Nije postojalo ništa što bi on kao Kapetan broda mogao da uradi da spase svoj brod. Mogao je samo da gleda avion koji je krenuo ka njima, spuštajući se opasno nisko u cilju napada. Avion je preleteo i bombe su pale. Kraj Rosalie Moller je bio drugačiji od Thistlegorma. Bomba je pogodila deo između njenog tovara uglja i njenog trupa. Eksplozija je napravila veliku brazdu u njenom trupu, ali je ostatak broda ostao netaknut. To je bio razlog zbog kojeg je tonula prilično lagano, dok je voda prodirala. Ministarstvo je poslalo tajnu poruku Wašingtonu u cilju spasavanja broda. Poruka je počinjala sledećim rečima: “Brodovi Thistlegorm (4,898 tona bombardovan i teško oštećen) i Rosalie Moller (3,963 tone takođe bombardovan), leže potopljeni u Crvenom Moru u Kanalu Suez…” Thistlegorm i Rosalie Moller zajedno su sa sobom na morske dubine poneli 11 života. Kako je vreme prolazilo, interesovanje za Rosalie Moller se smanjivalo. Posle rata mnogi brodovi iz Kanala Suez su izvađeni a njihov teret je spašen. Ostali bi bili proglašeni nesrećnim slučajevima ili havarisanim. Mnogi od ovih su i pogrešno identifikovani od onih koji su u to vreme imali druge prioritete. Tako je Rosalie Moler zavedena u istoriji brodova Moler Linije kao “podignuta i prelomljena” iako nikada nije ni bila vađena. Rosalie Moller leži uspravno na morskom dnu. Jarbol se nalazi na 17 m. Ispod njega, bove su na 39 m, a desna strana sidra nastavlja lanac koji vodi do dna na 50m i onda nestaje iz vida. Glavno sidro je spremljeno. Ograda je u glavnom na svom mestu, kao i većina rekvizita i ostatak nameštaja. Sve na brodu odaje utisak urednosti. Verovatno je to još jedna od dobrih osibina Kapetana Byrne, koji je voleo da njegovi brodovi budu uredni. Vrata sa ulaza ka tovaru su nestala, otkrivajući kompletan Tovar Najboljeg Velškog i dalje na mestu. Posuđe i dalje visi okačeno u brodskoj kuhinji. Iako je paluba prilično istrulila, svi prozori su i dalje na mestu, nigde ni jedan nije razbijen. Zbog toga smo prilazeći puno toga očekivali, međutim kada smo prišli, zatekli smo ormariće prazne. Zvono, telegraf, kompas i njegovo postolje su nestali. Neko će reći da su ove stvari uzete radi daljeg istraživanja i indetifikacije. Gorivo je i dalje na svom mestu. Zadnji deo jarbola je takođe nedirnut, čamci za spasavanje i njihova dizalica su odbačeni prema krmi, oprema za upravljanje je prilično dostupna posetiocima za razgledanje.

Ispod svega ovoga kormilo se nalazi na 45 m sa desne strane. Jedan od 4 sečiva propelera nedostaje. Brod je veoma malo oštećen i ceo tovar uglja je na svom mestu. Ova olupina nije ni na jednoj regularnoj ronilačkoj ruti i ne uživa neki visok nivo vidljivosti, koja se očekuje od Crvenog Mora, gde je to 15-20m. Korali su već počeli da rastu po doku, riblji svet je veoma bogat. Jacks I tune su često viđene kako se tu hrane u jutarnjim časovima. Ja ne kažem da smo mi prvi otkrili ovu olupinu, ali smo je prvi objavili svetu. Pre nego što sam objavio svoju priču o njoj, obavestio sam nadležne organe Egipta o njegovom postojanju i tačnoj lokaciji. Rosalie Moller je interesantno i značajno otkriće, ona obogaćuje Egipatske ronilačke lokacije i vode Crvenog Mora. Polako, vremenom je postala redovna lokacija za iskusnije ronioce. Da li će i ona uskoro opusteti posle svakog ronioca koji sa sobom ponese deo koji će krasiti njegovu ličnu kolekciju, zavisi od svakog ronioca ponaosob.” Svaki ronilac-ljubitelj olupina bez izuzetka doživi manje ili veće uzbuđenje i oduševljenje kada naiđe na nešto više od same razvaljene i opustošene konstrukcije. Svaki detalj koji ostane na svom mestu doprinosi komletnosti i dramatičnosti priče i našeg doživljaja. Svaki detalj koji je uzet sa svog mesta osiromašuje istoriju, naše zadovoljstvo i maštu. Svaki taj detalj, do najmanje sitnice na kopnu postaje obično smeće, dok pod vodom na svom mestu ima neprocenjivu vrednost.

Pala su dva svjetska rekorda na 6. Submania apnea kup - Zagreb 2010

Sat, 13 Nov 2010 22:50:48 +0100

U Zagrebu je u subotu 13.11.2010. na bazenu Utrina u organizaciji Ronilačkog kluba Submania, Zagrebačkog ronilačkog saveza i Zagrebačkog športskog saveza održan 6. Submania Apnea kup. Radi se o nacionalnom natjecanju u ronjenju na dah s međunarodnim sudjelovanjem. Natjecanje je provedeno po pravilima i standardima AIDA-e, svjetske udruge za ronjenje na dah i po CMAS pravilima. Natjecatelji i natjecateljice nastupili su u tri bazenske discipline: Statika, Dinamika s perajama i Dinamika bez peraja, s tim da se disciplina Dinamika s perajama odvijala po pravilima obje asocijacije.

Sudjelovalo je 18 natjecatelja od toga 8 ženskih i 10 muških apneaša. Za većinu natjecatelja sezona bazenskih disciplina tek počinje, pa se postignuti rezultati mogu smatrati izvrsnim.

Ovogodišnji kup će u svakom slučaju ostati trajno zapisan zlatnim slovima u ovom sportu, jer su ostvarena dva svjetska rekorda. Hrvatska natjecateljica Karla Fabrio Čubrić (DPS-Zagreb) preronila je ravno 200 metara te je ostvarila svjetski rekord u ženskoj konkurenciji u disciplini dinamika s perajama (po CMAS-u). U istoj disciplini i po istoj asocijaciji hrvatski natjecatelj Goran Čolak (RK Geronimo) je postavio novi svjetski rekord od 248,52 metra.

Vrhunsku formu najboljih svjetskih apneaša potvrdile su hrvatske natjecateljice Mihaela Romić (RK Geronimo) i Dajana Zoretić (DPS-Zagreb). Mihaela Romić postavila je novi nacionalni rekord u disciplini Statika sa rezultatom od 5 min i 55 sekundi, čime je ujedno pobijedila u ženskoj konkurenciji u disciplini Statika. Dajana Zoretić postavila je novi nacionalni rekord u disciplini Dinamika bez peraja koji sad iznosi 155 metara.

Mario Brčić (RK Geronimo) ostvario je odlične rezultate te pobjedio u diciplinama Statika (6:50 min) i Dinamika bez peraja (154 metra).

U ekipinom poretku prvi je RK Geronimo (Zagreb) s 9 osvojenih medalja ispred, DPS-Zagreb koji je osvojio 3 medalje i RK Submania sa 2 osvojene medalje.

Glavni sponzori natjecanja su bili Movens koji je predstavio mobitel za ekstremne uvjete Sonim XP3 te trgovine ronilačke opreme Dragorlux i Apnos iz Zagreba. Dodatne nagrade svim osvajačima medalja osigurao je proizvođač opreme za ronjenje Subcraft.

Da se u organizacijskom smislu natjecanje odvija bez poteškoća pobrinulo se 30-ak vrijednih članova RK Submania, kao i pridruženo osoblje i sudačka ekipa. Organizatori osim tijekom natjecanja i novim nacionalnim rekordima, mogu biti zadovoljni i brojnošću natjecatelja, te činjenicom da na hrvatskoj apneaškoj sceni ima sve više natjecatelja sa respektabilnim rezultatima.

REZULTATI

STATIC Men

STATIC Ladies

CMAS DYNAMIC WITH FINS Men

CMAS DYNAMIC WITH FINS Ladies

DYNAMIC NO FINS Men

DYNAMIC NO FINS Ladies

FINAL RANKING - TEAMS

Na dnu mora - Avion Junkers 88

Fri, 12 Nov 2010 21:36:07 +0100

Kada je 31. 08. 2008. godine grupa ronilaca koju je organizovao Željko Dragutinović dotakla dno na dubini od 54 metra ispred Čanja, ponovo je potvrđeno da podmorje Crne Gore krije tajne o kojima se gotovo ništa ne zna. Ronioci su imali za cilj da konačno utvrde da li je mala nepravilnost dna koja se očitavala na sonaru prirodni greben koji se podiže iz mulja, ili objekat koji je delo ljudskih ruku. Olupina aviona dvomotorca koju su pronašli ne samo što je značajno otkriće zbog toga što se do tada o padu ove letelice ništa nije znalo, već i zbog toga jer je do sada najbolje očuvani avion lociran u crnogorskom podmorju.

Na osnovu usmenih svedočenja, jedini avion koji se u ovom akvatorijumu srušio u more krajem Drugog svetskog rata bio je avion italijanskog tipa „Savoja“. Njemu su prilikom udara o vodu otpala krila, te se pretpostavlja da okamenjeno avionsko krilo, koje se nalazi na dnu, znatno pliće i bliže obali, pripada njemu. Kako pronađena olupina ima oba krila, odmah je postalo jasno da se radi o drugom avionu, odnosno o olupini za koju ne postoje nikakvi podaci, ni pisani ni usmeni, kako je ovde dospela na dno. Na osnovu prvih premeravanja i snimaka koje je ekipa Željka Dragutinovića načinila, stručnjaci Vazduhoplovnog muzeja u Beogradu nedvosmisleno su utvrdili da je u pitanju vrlo rasprostranjen avion nemačkog proizvođača JUNKERS iz serije 88.

Avion leži okrenut naopako, sa oba krila iznad muljevitog dna. Celokupna olupina je u jednom delu, sa izuzetkom repnog dela koji je zajedno sa stabilizatorima najverovatnije otpao prilikom ateriranja letelice na vodu. Izvesno je da se i taj repni deo nalazi negde u blizini lokacije, verovatno bliže mestu na kome je ostvaren prvi kontakt sa vodom. Kako je raspon krila 20 metara, vrlo je moguće da je prilikom potonuća trup aviona dosta „jedrio“ kroz vodu, dok se konačno nije spustio na morsko dno. Na centralnom delu svakog krila nalaze se dva velika motora, delimično utonula u mulj. Njihove elise su bile drvene, te nisu uspele da ostanu na svojoj osovini, što posle udara u vodu, što posle šest decenija provedenih na morskom dnu, gde su ih „orale“ koče ribarskih brodova.

Nepunih godinu dana posle otkrića aviona, ista ekipa koja je prva zaronila na dno uočila je da je komplatan levi motor iščupan iz krila i okrenut pod uglom od 90 stepeni ka trupu. Zanimljivo u ovom slučaju je to što su kočari, po objavljivanju otkrića aviona, verovatno intenzivirali svoje akcije na ovoj lokaciji, te posle više od šest decenija prvi put ozbiljnije „načeli“ avion jakim mrežama. U trenutku štampanja ovog izdanja časopisa, još uvek nisu poznati nikakvi detalji o istoriji letelice, njenoj posadi i okolnostima pod kojima je dospela na dno.

Nos aviona najverovatnije je smrskan još prilikom udara u vodu, podnevši najvećim delom silinu udesa. Ovaj tip aviona imao je pored standadnog kokpita i staklenu kupolu na nosu, od koje ništa nije ostalo. S obzirom da je okrenut naopako, teško je utvrditi u kojoj meri je pilotska kabina ostala sačuvana, kao i da li se u avionu nalaze posmrtni ostaci nekoga od posade. Donji deo aviona, koji je okrenut ka površini, u velikoj meri je izbušen očiglednim delovanjem dinamita krivolovaca, o čijim aktivnostima svedoče brojni kosturi velikih pagrova krunaša koji se mogu naći u okolini olupine.

Za razliku od „Spitfajera“ ispred Herceg Novog, koji je svoje performanse dugovao izuzetno laganoj konstrukciji i materijalima korišćenim za oplatu, ova letelica ima izuzetno čvrst aluminijumski oklop, koji je do danas odoleo zubu vremena. To je verovatno i bio uzrok što je, za razliku od „Spitfajera“, koji se pri padu raspao na gotovo neprepoznatljive komade, „Junkers 88“ zadržao i danas svoju prepoznatljivu formu, kao i začuđujuču očuvanost pojedinih detalja letelice.

OCENA POGODNOSTI ZA RONJENJE

Ovaj avion leži na dubini od 54 metra, što predstavlja dubinu bezbedno dostupnu jedino tehničkim roniocima. Standardni problemi poput lociranja nevelike olupine, njena udaljenost od obale, sidrenje na velikoj dubini u muljevitom dnu, kao i jake struje konstantno prisutne na ovom mestu, ne idu u prilog ronjenju na ovoj lokaciji. Međutim, jedinstveni vizuelni i adrenalinski doživljaj koji olupina nemačkog ratnog bombardera pruža, zaron na ovom mestu čini nezaboravnim iskustvom za svakog ronioca. Uz preduslov dobre vidljivosti, tokom 10-15 minuta provedenih na dnu moguće je avion sagledati iz svih uglova, zagledati razne detalje i morske stanovnike poput jastoga i škrpina kojima olupina obiluje. Nikako se ne preporučuje diranje bilo kog dela letelice, pošto još nije utvrđeno da li se bombarder pre potonuća oslobodio svog eksplozivnog tovara.

U potrazi za istorijskim podacima

Identifikacija aviona jeste sigurno veliki korak, ali sada je na redu potraga za serijskim brojevima letelice i skupljanje informacija o njenoj sudbini. Koja je bila misija, ko su bili članovi posade, da li je avion oboren ili je na more prinudno sleteo usled kvara, samo su neka od pitanja koja čekaju odgovore.

Krajem januara 2010. godine našli smo se u Kraljevici, kraj Rijeke, sa poznatim istraživačem podmorja i vrsnim poznavaocem svetske avijacije Danijelom Frkom. U razmeni obilja informacija došli smo do famoznog spiska izgubljenih aviona u Drugom svetskom ratu na prostorima nekadašnje Jugoslavije. U okruženju Danijelove radne sobe pred očima su mi promicali podaci koje su zaljubljenici u istoriju avijacije godinama skupljali. Naravno, rešenje nije moglo biti tako jednostavno. U periodu 1941–1943. nijedan Junkers 88 nije pao u more duž obale Crne Gore. Barem to nije nigde zabeleženo. Bilo ih je puno uništenih na zemlji, oborenih, koji su pali duboko u unutrašnjost kopna, ali nijedan podatak nije govorio o avionu ispred Čanja. Nadu je probudio podatak da se dva Junkersa 88 pod oznakama P4BA (izgubljen 29. 06. 1941) i 4MEH (izgubljen 05. 07. 1941) vode kao nestali i osim toga o njima nema drugih podataka.

Dalje traganje za podacima koji bi bacili novu svetlost na avion kod Čanja biće usmereno ka traženju repnog dela aviona, a potraga za nekim oznakama na samoj letelici će biti zadatak broj jedan u periodu ronjenja koji je pred nama.

Piše: Dušan Varda i Janez Kranjc

Paški "Tjesnac sa željeznim dnom'' - 3.dio propast razarača Aldenham

Wed, 10 Nov 2010 19:20:40 +0100

Propast razarača ALDENHAM

Eskortni razarač HMS ALDENHAM bio je posljednji britanski razarač izgubljen u Drugom svjetskom ratu, a potonuo je kod Paga kad je naišao na minu. Nažalost nije bio posljednji brod kojeg je na Jadranu potopila morska mina, jer su ta podmukla oružja i poslije 1945. nastavila odnositi žrtve.

Britanski razarač ALDENHAM pripadao je klasi "Hunt", projektiranoj 1938. i građenoj u velikom broju (ukupno 86 jedinica) tijekom Drugog svjetskog rata, te namijenjenoj pratnji konvoja. Tijekom projektiranja potkrala se iz nepoznatih razloga pogreška u proračunima, tako su brodovi prve serije ("Hunt I") imali previsoko težište, te nisu dobili predviđeno naoružanje (šest topova kalibra 102 mm i torpedne cijevi), nego samo dva dvocijevna topa kalibra 102 mm i lako protuavionsko naoružanje. Slijedile su poboljšane serije sa širim trupom, "Hunt II", "Hunt III" i "Hunt IV", a razarač ALDENHAM (s flotnim brojem L 22) pripadao je skupini "Hunt III". Građen je u brodogradilištu Cammel Laird u Birkenheadu kao gradnja J 3766, imao standardnu istisninu 1015 tona, punu istisninu 1490 do 1545 t, duljinu preko svega 85,34 m, širinu 9,45 m i najveći gaz 3 m. Dvije parne turbine Parsons ukupne snage 19.000 KS (13.970 kW) omogućavale su brzinu do 27 čv. Na probnoj plovidbi postignuto je 28,3 čv, ali najveća brzina u ratnim uvjetima nije prelazila 27 čv. Brod je bio naoružan s dva dvocijevna univerzalna (protubrodska i protuavionska) topa kalibra 102 mm, s četiri protuavionska topa kalibra 40 mm, tri topa Oerlikon kalibra 20 mm, dvije torpedne cijevi kalibra 533 mm, te s četiri protupodmornička bacača i dva klizača za ukupno 70 do 100 dubinskih bombi.

Gradnja razarača ALDENHAM trajala je 17 mjeseci; kobilica je položena 22. kolovoza 1940., porinut je 27. kolovoza 1941. i dovršen 5. veljače 1942. Imao je 170 članova posade, a poslije kratkog uvježbavanja u Scapa Flowu poslan je već 21. ožujka 1942. u pratnji konvoja WS 17 prema Rtu Dobre nade. Zajedno s razaračima GROVE, LEAMINGTON i VOLUNTEER potopio je 27. ožujka na Sjevernom Atlantiku njemačku podmornicu U 578.

Oplovio je Afriku s razaračem HMS GROVE i stigao kroz Sueski kanal na Sredozemlje, gdje je u sastavu 5. flotile razarača djelovao iz Aleksandrije i s Malte, te pratio desantne brodove kod iskrcavanja na Siciliju u srpnju 1943. Na Egejskom moru sudjelovao je u neuspješnim operacijama britanske mornarice u Dodekanezu i lakše je oštećen u zračnim napadima.

Poslije popravka u Aleksandriji brod je sudjelovao u iskrcavanju kod Anzia i pratio konvoje između Orana i Napulja, a sredinom svibnja 1944. nalazio se u Tarantu. Početkom lipnja poslan je s drugim savezničkim jedinicama u Bari, odakle je pratio konvoje na Jadranu. Štitio je desantne brodove kod iskrcavanja u južnoj Francuskoj u ljeto 1944., a zatim se vratio na Jadran, gdje su se Nijemci povlačili prema sjeveru, a partizani oslobađali obalu i otoke, ponekad uz pomoć britanskih ratnih brodova.

Flotila razarača Kraljevske mornarice (Royal Navy) na Jadranu uključivala je HMS ALDENHAM, ATHERSTONE, AVON VALE, LAMERTON, LAUDERDALE, WHEATLAND, WILTON, BROCKLESBY i QUANTOCK. Potkraj studenog 1944. ALDENHAM (kao vođa flotile, pod zapovjedništvom kapetana fregate J. G. Farranta) je presreo i zaplijenio njemački bolnički brod BONN (bivši jugoslavenski parobrod ŠUMADIJA), a zatim je 9. prosinca s blizancem ATHERSTONE gađao njemačke postrojbe na Rabu. Još jedna slična operacija slijedila je 14. prosinca, kad su britanski razarači trebali neizravno gađati ciljeve na istočnoj obali Paga i na obali kod Karlobaga. Krenuli su iz svog privremenog uporišta na otoku Istu prema sjeverozapadu, prošli između Oliba i Planika, obišli Škrdu sa sjeverne strane i usidrili se uz zapadnu obalu Paga. Iskrcani britanski topnički motritelji (koje su na njihovom položaju štitili partizani) nadzirali su i vodili paljbu s brda Sv. Vid, a brodovi su gađali preko otoka protivničku bitnicu u Karlobagu i objekte u gradu Pagu. Od 9 do 11,20 sati svaki razarač je ispalio po 500 granata kalibra 102 mm na bunkere i vojarne u Pagu, grad je gađan i između 14,00 i 15,00 sati, a sam ALDENHAM je oko 13,00 i ponovno oko 15,00 sati sam gađao bitnicu kod Karlobaga, ispalivši još 200 granata.

Razarači su u 15,00 sati podigli sidra i krenuli istim putem i brzinom 20 čvorova natrag u svoju bazu na Istu. HMS ALDENHAM je plovio na čelu, a ATHERSTONE ga je slijedio. Pola sata kasnije, sjeverozapadno od Planika, razarači su okrenuli u smjer 170o, kako bi prošli između Planika i Oliba. ALDENHAM je sjeverno od Škrde tijekom okreta naletio na minu, koje je eksplodirala ispod kotlovnice. Brod se slomio na dva dijela, pramac je relativno brzo potonuo, a krma malo poslije. Kao mjesto potonuća navodi se 44o30' N i 14o50' E, a vrijeme potonuća 15,29 sati. Snažan vjetar i hladno more bili su sudbonosni za dio brodolomaca, od kojih su neki bačeni u more snagom eksplozije. Razarač ATHERSTONE je spustio u more jednu od svoje dvije brodice, bačene su i splavi za spašavanje, a spašavanju su se pridružile i britanske motorne barkase ML 238 i HDML 1162. Ipak je spašeno samo 58 mornara i pet časnika, među kojima i zapovjednik, kapetan fregate Farrant, a poginulo je 126 članova posade, od čega pet časnika. Među poginulima je bio i jedan partizan ranjen na Pagu, ukrcan na brod kako bi prije stigao do bolnice, te partizanski mornarički časnik za vezu, pukovnik Ivan Preradović, kapetan bojnog broda (umirovljen kao kontraadmiral) bivše Kraljevske jugoslavenske mornarice, pranećak pjesnika Petra Preradovića i bratić austrijske pjesnikinje Paule Preradović, autorice austrijske himne.

Nekoliko preživjelih članova posade posjetilo je poslije 40 godina mjesto potonuća i 14. prosinca 1984. položilo vijence u znak sjećanja na poginule mornare. Tijekom 1998. talijanski ronioci udruge "DIR Italia" tražili su olupinu ALDENHAMA, ali su tek 1999. otkrili pramčani dio broda, jednu nautičku milju daleko od Škrde. Dugačak je oko tridesetak metara, nalazi se na dubini 86 metara i leži na lijevom boku, ali je vidljivost slaba zbog kočara, koji svake noći dižu oblake mulja pri ribolovu u Kvarneriću. Ipak se može raspoznati cijev desnog topa kalibra 102 mm na pramčanom dvocijevnom postolju. Krma je zahvaljujući sjećanjima jednog ribara iz Novalje otkrivena 2000. godine. Leži bliže Škrdi, oko 700 metara daleko od pramčanog dijela, jer su brodske turbine još radile i pokretale propelere dok je brod tonuo. Prednji dio krmene polovice zabio se u mulj na dubini 82 metra, okrenut kobilicom prema gore, dok su vijci i kormilo na 67 metara dubine. Olupina je proglašena britanskim ratnim grobom, nekontrolirano ronjenje nije dozvoljeno i s nje se ne smiju skidati "suveniri".

Zaključak

Opis podmorskih nalaza, koji su otkriveni zahvaljujući želji za otkrivanjem brodova izgubljenih na relativno poznatim položajima, te poznavanju povijesti rata na jadranskoj bojišnici, kao i uspoređivanjem tih podataka s izjavama svjedoka na "terenu", omogućio je dalje traženje i uspoređivanje izgleda olupina s navodima u ratnim dnevnicima i stručnoj njemačkoj, engleskoj, talijanskoj i hrvatskoj literaturi. U potrazi za skupinom brodova potopljenih u Drugom svjetskom ratu nađeni su i neki povijesno značajni brodovi iz Prvog svjetskog rata, što je zaokružilo nalazište u Kvarneriću i potcrtalo njegovu važnost kao pomorskog puta i komunikacije u ratno doba. Suradnju stranih i domaćih istraživača, ronilaca i povjesničara treba nastaviti, posebice otkako postoje tehničke mogućnosti ronjenja i otkrivanja dijelova naše povijesti, koju je more do nedavno uspješno skrivalo.

6. Submania Apnea Cup – Zagreb 2010

Wed, 10 Nov 2010 15:44:40 +0100

Ronilački klub Submania u suradnji sa Zagrebačkim športskim savezom i Zagrebačkim ronilačkim savezom u subotu, 13.11. 2010. na bazenu Utrina organizira 6. Submania Apnea kup.

Natjecanje se odvija po A.I.D.A pravilima, u pojedinačnim i u ekipnim kategorijama u bazenskim disciplinama statika i dinamika i po CMAS pravilima u disciplini dinamika s perajama. Prijevremena prijava natjecatelja bit će u petak 12.11.2009. u 19:00 u hotelu Zagreb na adresi Bundek bb. Kod prijave svaki natjecatelj može odabrati da li će dinamiku izvoditi po AIDA protokolu ili po CMAS protokolu. Ceremonija i otvaranje samog natjecanja počinje u subotu u 9:00 h. Za sve one koji nisu znali kamo će za vikend, dođite na bazen Utrine i pridružite se našim plivačima u jednom lijepom ambijentu i športskom navijanju. Objava rezultata će biti odmah nakon natjecanja u 21:30 h na bazenu Utrina.

Submania Cup Participants List

1. Goran Čolak (RK Geronimo) Hrvatska

2. Lidija Lijić Vulić (RK Submania) Hrvatska

3. Samo Jeranko (DPR Tjulnji) Slovenija

4. Plotlyanaepay Plotlyanaepay (Sefli) Angola

5. Dino Maksanrk (RK Geronimo) Hrvatska

6. Stjepan Ćurić (RK Submania) Hrvatska

7. Tomislav Sviličić (RC Osijek) Hrvatska

8. Miha Pribošič (DPR Tjulnji) Slovenija

9. Boris Spajić (RK Submania) Hrvatska

10. Karla Fabrio Čubrić (DPS-Zagreb) Hrvatska

11. Andrej Ropret (H20 Team) Slovenija

12. Dajana Zoretić (DPS-Zagreb) Hrvatska

13. Magda Milas (RK Geronimo) Hrvatska

14. Kristijan Čačić (RK Geronimo) Hrvatska

15. Mario Brčić (RK Geronimo) Hrvatska

16. Darija Šarić (RK Geronimo) Hrvatska

17. Božidar Petani (klub za ronjenje na dah 2dive) Hrvatska

18. Bojana Burnać (RK Geronimo) Hrvatska

19. Mihaela Romić (RK Geronimo) Hrvatska

20. Domagoj Jakovac (RK Geronimo) Hrvatska

Kokot - Kočoperni podvodni brbljivac

Tue, 09 Nov 2010 12:35:00 +0100

Podvodni svet je svakako manje bučan od ovog našeg, jer manje-više svi ćute i plivaju. Uzvišenu plavičastu tišinu katkad poremeti neki oduševljeni gnjurac svojim zvucima (tzv. monolog dubina), a ako je u grupi više takvih brbljivih jedinki imamo i takozvani dijalog dubina. Nekim ljudima jednostavno teško pada da samo ćute i plivaju (recimo meni), iako to i nije previše cenjena osobina u gnju¬račkom svetu. Ali da nisu samo ljudi brbljivi, govori nam upravo ova priča. Glavni junaci su „brbljive“ ribe.

Ribe proizvode mnoštvo zvukova koristeći različite mehanizme i iz različitih razloga. Zvuk može biti namerno proizveden sa namerom da se predator ili konkurent upozori, može služiti za privlačenje partnera, a može nastati i kao odgovor na strah. Proces namernog proizvođenja zvuka naziva se vokalizacija i mnoge vrste riba na ovaj način stvaraju zvuk. Zvuk se može proizvoditi i nenamerno kao nuspojava hranjenja, kretanja i sl.

Jadransko more je dom nekih podvodnih „pevača“, a najpoznatiji su kokoti. Da bi bolje razumeli čitavu priču o stvaranju zvuka koji liči na peva¬nje, brbljanje, mljackanje, škljockanje, škriputanje, hroptanje, jaukanje, bilo bi dobro početi od početka. S obzirom na to da ostale ribe uglavnom „ćute“, svi ovi zvukovi se mogu smatrati pesmom.

Postoje tri glavna načina na koji ribe proizvode zvuk – udaranjem ili češanjem skeletnih komponenata (stridulacija), zatim koristeći specijalne mišiće koji se nalaze na ribljem mehuru ili u blizini njega (udaranjem i zatezanjem) i menjanjem brzine ili smera kretanja u toku plivanja (hidro¬dinamički). Većina zvukova koje proizvode ribe su niske frekvence, obično manje od 1.000 Hz.

Zvuci koji dolaze od riba uglavnom nastaju radom posebnih, tvz. zvučnih, mišića, poput lupanja u riblji mehur. Riblji ili vazdušni mehur je neparan organ, koji ima većina riba i koji predstavlja evaginaciju creva ispunjenu vazduhom. Kod kopnenih kičmenjaka ovu funkciju vrše pluća. Funkcije ribljeg mehura su brojne, a osnovna je održavanje ravnoteže. Postoje neke pretpostavke da kod pojedinih vrsta riblji mehur funkcioniše kao rezonator i amplificira zvuk. Kod drugih vrsta (family Sciaenidae) postoje specijalni zvučni mišići koji su zakačeni za riblji mehur ili su vrlo blizu njega. Ovi mišići koji izazivaju brzo naizmenično širenje i skupljanje ribljeg mehura i na taj način stvaraju zvuk sličan udaranju u bubanj. Većinu ovih zvukova čini kratko pulsiranje sa osnovnom frekvencom u opsegu od 45-60 Hz pa do 250-300 Hz. Zvuk koji podseća na bubnjanje mnogi opisuju i kao kuc¬kanje, pulsiranje, i karakterističan je za određenu vrstu riba, te može služiti u procesu identifikacije.

Hidrodinamička proizvodnja zvuka dešava se kada riba brzo menja smer i/ili brzinu. Ovi zvuci su vrlo niske frekvence i neharmonski, nusproizvod plivanja i verovatno ne sadrže informacije koje se koriste prilikom komuni¬kacije. Međutim, moguće je da je ovakav zvuk važan predatorima i da ima važnu ulogu u interakciji između grabljivica i plena.

Hidrodinamički zvuk takođe može dati informacije o izvorima hrane. Na primer, velika jata riba porodice Carangidae i Elopidae izvode neku vrstu „alavog pomamnog hranjenja“, čak se dešava da napadaju jedni druge od „sreće“ kada lociraju izobilje hrane. Ovo ponašanje praćeno je brzom prome¬nom smera plivanja, koje opet proizvodi zvuk niske frekvence, a koji može privući predatore ili konkurente. Riba može proizvoditi isti zvuk i da zaštiti sebe i svoju hranu – primećeno je i namerno proizvođenje zvuka tokom ovog ponašanja prilikom hranjenja. Postoji i hipoteza da zvuk niske frekvence koji odašilje ranjena riba takođe može privući predatore (npr. ajkule).

Da se vratimo na početak i priču o jadranskim podvodnim „pevačima“. Naime, nekoliko vrsta iz porodica Triglidae, Dactilopteridae i Peristedidae „vežba pevanje“ u Jadranskom moru. Sve ove vrste pripadaju redu Scorpa¬eniformes. Na glavi i trupnom delu nalaze se mnogobrojne bodlje i koštane ploče (usled intenzivne osifikacije).

Pripadnici porodice Triglidae – Morske lastavice su bentosne gregarne morske ribe, koje naseljavaju priobalje, ali i velike dubine i govoreći uopšteno najčešće borave na dubinama od 20 do 200 metara. Morske lastavice imaju odvojena i veoma izdužena dva ili tri zraka u grudnim perajima. Ona su nalik nožicama i pomoću njih ove ribe „hodaju“ po dnu i otkrivaju plen. Grudna (pektoralna) peraja ovih riba su uvećana i živo obojena i često igraju važnu ulogu u kompetitivnom ponašanju tokom ispuštanja zvuka. Kompetitivno (takmičarsko) ponašanje podrazumeva sve oblike aktivnog i pasivnog ponašanja u procesima zadovoljavanja osnovnih životnih potreba (hrana, prostor, uslovi razmnožavanja i sl.). Jedna od njihovih najupečatlji¬vijih osobina je svakako sposobnost proizvodnje zvuka, tj. „pevanje“, koje ribari dobro poznaju. Morske lastavice proizvode zvuk pomoću zvučnih mišića i zida ribljeg mehura (riblji mehur ispunjava skoro polovinu utrobnog prostora). Ove ribe akustički su najaktivnije u sezoni parenja. Međutim, nama ljudima najjasniji su (i za sada najistraženiji) zvuci vezani za razne forme agresivnog ponašanja (branjenja teritorije, takmičenje za hranu i sl.) ili kada su u stresu. Broj različitih zvukova koji emituju morske lastavice varira. Dominantna frekvenca varira u zavisnosti od veličine ribe, ali i u zavisnosti od vrste (govoreći uopšteno to je opseg frekvenci od minimum 40 Hz do maksimum 4 KHz). Primećeno je da ribe koje žive u japanskim i američkim vodama „pevaju“ u nešto drugačijem (širem) opsegu frekven¬ca u odnosu na evropske srodnike. Po nekima razlog za ovu drugačiju „pesmu“ treba tražiti u asinhronim kontrakcijama zvučnih mišića kod američkih vrsta. Iako zvukove koje proizvode morske lastavice možemo svrstati u tri kategorije – škljockanje, hroptanje i jaukanje, postoji značaj¬na razlika u okviru vrsta u vremenu, broju i grupisanju pulseva koji nam dalje omogućavaju specifičnu determinaciju. Ne uzimajući u obzir razlike u repertoaru „pevanja“, samo „pevanje“ varira i u zavisnosti od načina na koji su pulsevi grupisani u okviru zvuka (Eutrigla gurnardus i Trigla lucerna jedan puls = jedan zvuk, Aspitrigla cuculus i Trigloporus lastoviza dva do tri pulsa = jedan zvuk). Takođe, interesantno je da vrste Eutrigla gurnardus i Aspitrigla cuculus proizvode sva tri tipa zvuka (škljockanje, hroptanje, jaukanje), dok vrste Trigla lucerna i Trigloporus lastoviza samo hropću. Ponekad u zavisnosti od stepena agresije varira i tip zvuka. Kao i ljudi i ribe drugačije zvuče kada su ljute.

Budući da je ovo priča o ribama koje vole dubine, ovo „pevanje“ može biti i zgodan način za komuniciranje i može na neki način promovisati „pevača“ i njegove motive, pogotovo kada se uzme u obzir da žive na dubini od 100 i više metara, gde je vidljivost poprilično mala.

Kod vrste Trigloporus lastoviza (kokot glavaš) ovo „pevanje“ je najbolje istraženo. Zvuk u nekim slučajevima može nastati tokom nadmetanja oko resursa, pogotovo hrane. Naučnici Amorim i Hawkins opisali zvuke koje ispušta Trigloporus lastoviza dok se nadmeće za hranu. Agresivna jurnjava praćena tihim hroptanjem (poput tihe rike lavova) prati ovo nadmetanje za hranu. Ovaj kokot voli dubine od 10 pa do 150 metara (najčešće 40 m), preferira malo tvrđe dno (ljušturasto peskovito). Kokot glavaš može biti te¬žak i 0.75 kg a dugačak 40 cm (najčešće 15 cm). Rasprostranjen je po celom Jadranu. Boja trupa je smeđecrvena sa tamnim pegama, dok je donja strana beličasta. Prsna peraja su velika i tamna sa plavim pegama.

Trigla lucerna (balavac ili lastavica prasica) najveći je kokot u Jadran¬skom moru, sa impozantnom težinom i do 6 kg, dok je dug oko 75 cm (prosečna dužina oko 30 cm). Ovaj ekstravagantni dasa, na telu poseduje čitavu paletu boja i to na trupu sa gornje strane zelenu, rozikastocrven¬kastu, narandžastu i sivu dok su sa donje strane boje uglavnom mirnije i to crvenkasto-beličaste nijanse, izrazito uvećana prsna peraja su zeleno-ljubičasta sa plavim rubom. Živi na dubinama od 20 do 318 metara, ali najčešće se sreće na dubini od 20 do 100 m. Prija mu temperaturni opseg od 8 pa do 24 stepeni Celzijusa. Preferira peskovita i muljevito-peskovita staništa. Tri izdvojena zraka pektoralnih peraja imaju funkciju „nogica“ i pomoću njih riba pretražuje dno u potrazi za hranom (jede rakove, ribe i mekušce) ali i „odmara“ s vremena na vreme. Eutrigla gurnardus (sivi kokot) može se sresti na dubinama od preko 10 metara, a ova riba zalazi i do 340 m (u Jonskom moru ide do ovih dubina), najčešće se sreće na dubinama od 10 do 150 m, a voli muljevito-peščano i peščano dno. Boja ove vrste je zelenkasto-siva, dok je kod mlađih primeraka nešto tamnije crvena i smeđa. Ova vrsta može narasti do 60 cm (najčeće oko 30 cm) i do 3,5 kg. Hrani se uglavnom račićima i malim ribama. Na repertoaru ovog podvodnog „pevača“ je škljockanje, hroptanje i jaukanje.

Lepidotrigla cavillone (kokotić) naraste do 20 cm (najčešće oko 12 cm), a teži i do 0,05 kg. Boja mu je prljavo crvenkasto-žućkasta. Ovaj maleni kokot voli dubine preko 10 metara, pa sve do 190 m, najviše ga ima na dubinama od 50 do 140 m. Ovo je najbrojnija vrsta kokota u Jadranu, a ujedno je i najmanji. Voli muljevita i muljevito-peskovita staništa.

Trigla lyra je stanovnik nešto dubljih voda, sve do 700 m, može se naći i u plićacima (10 m), ali najmilije su joj dubine od 80 pa i do 400 m (u Jadranu 150 metara). Voli ljušturasto-peskovita i peskovito-muljevita dna (dešava se da zađe i na tvrđa dna). Dugačka je oko 60 cm (najčešće oko 30 cm), a može biti teška i do 2,5 kg. Obojena je rumenim tonovima.

Aspitrigla cuculus je malena vrsta kokota, voli dubine od 15 do 400 m, a brojnija je na otvorenom moru. Najčešće je srećemo na dubinama od 30 do 250 m. Živi na peskovito-muljevitom i muljevitom dnu. Ovaj maleni bledorumeni lepotan naraste do 50 cm (ali su vrlo retki primerci duži od 27 cm), a može biti težak do 0,5 kg i rasprostranjen je po ce¬lom Jadranu. Primećeno je da povremeno može formirati jata. Hrani se račićima, malim ribama i invertebratama. Proizvodi tri tipa zvuka.

Chelidonichthys obscurus vrsta, koja je relativno retka u Jadranu, naseljava peskovita i peskovito-muljevita dna, a može se naći i na ka¬menitom dnu, od obale pa sve do 170 m. Glavna hrana su im maleni račići. Rumenkaste je boje, naraste do 37 cm i kao i svi njegovi rođaci podmorski je „pevač“. „Pesma“ je kao i kod ostalih – hroptanje.

Peristedion cataphractum pripada porodici Peristediidae. Živi na du¬binama od 50 do 848 m (najčešće se sreće na dubinama oko 150 m), kao i njeni srodnici iz porodice Triglidae „cunja“ po peskovitom,muljevitom i kamenitom dnu pomoću dva modifikovana duga zraka grudnih peraja. Dugačak je oko 40 cm (ali najčešće oko 18 cm). Ovu porodicu odlikuje velika spljoštena glava i telo potpuno oklopljeno koščatim pločama. Ro¬strum je proširen u dva šiljata roga ispod kojih se nalaze mandibularni (donja vilica) brci. Rostrumom čeprka po dnu u potrazi za hranom. Boja pripadnika ove porodice varira – može biti rumenih, žućkastih, ali i plavičastih tonova. Mlađi primerci žive u priobalnim vodama, dok stariji preferiraju dubine.

Dactylopterus volitans (kokot letač) pripada porodici Dactylopteridae. Ime ove porodice potiče od grčkog naziva daktylos = prst i pterygion = peraja. Maksimalna dužina kokota letača je 50 cm, a najčešća je 38 cm, težak je do 1,8 kg. Voli plićake, ali i dubine i srećemo ga na dubinama od 1 m do 100 m. Ovo je riba velike glave, koja podseća na kacigu jer je oklopljena sa svih strana i izdužena u bodlju. Telo mu je prekriveno oštrim ktenoidnim krljuštima, a prsna peraja su impresivna jer su jako uvećana. Ona se protežu do kraja tela, tako da kada se rašire, liče na krila ili velike lepeze, a to ova riba obično radi da uplaši i na taj način zbuni predatora ili konkurenciju. Boja ove prelepe ribe je oranž-braon, često sa šarama poput mermera, svetlijim i plavim tufnama na leđima, donja strana tela često je i rozikastih tonova, pektoralna peraja braonkasta sa koncentričnim linijama jarko plavih tačaka koje su zaokružene tamnije plavim i crnim mrljama ili linijama. I ovaj kokot „peva“, tačnije hropće, i kao i ostali njegovi srodnici rovari po morskom dnu u potrazi za hranom (račićima, mekušcima i manjim ribama) pomoću modifikovanih peraja.

Ove vrste na njihovu sreću i radost nisu komercijalno bitne (iako se smatra da im je meso ukusno). Ipak, ako vam se nekada ukrste putevi podmorski sa ovim ekstravagantnim ribama, ne lovite ih. Oslušnite indigo dubine, jer nalazite se u društvu pravih morskih diva.

Nemo Trophy 2010 - Zlin

Mon, 08 Nov 2010 23:46:42 +0100

Ovog vikenda od 6. do 7.11.2010. održalo se u Zlinu (Češka) natjecanje u plivanju s perajama i brzinskom ronjenju „Nemo Trophy 2010“. Sudjelovalo je 156 natjecatelja, uglavnom iz Češke, Slovačke, Mađarske, Njemačke, dok su iz Hrvatske nastupili sedmero plivača iz RK Geronima. Konkurencija je svakako bila jaka, s obzirom da je nastupio i Vilhelm Szilard (Mađarska), sadašnji europski prvak i svjetski rekorder u disciplinama 400 i 800m brzinsko ronjenje, kojemu je čak posvećen i bazen u Kazanju (Rusija). Bila je tu još i Lilla Szekely (Mađarska), šprintašica koja je zauzela 3. mjesto na 50m na poslednjem europskom prvenstvu, te Kanyo Denes (Mađarska), 3. mjesto na poslednjem EP na 400m, i 4. na 200m, dok je europski prvak iz Češke Mihail Rubaček, svjetski rekorder u disciplini 200 bi-fins ovaj puta izostao s natjecanja. Ovo je dio natjecateljske sezone kad vrhunski športaši još nisu u top kondiciji i natjecanje služi više kao testiranje i mogućnost napretka za početnike. To je bio jedan dobar ispit za RK Geronimo jer je uz samo natjecanje naše športaše nadzirao trener mađarskog kluba BACSVIZ Gergely Juhos, svjetski prvak 2004. na 400m i 800m, koji je pozvao cijeli klub na trening kamp u Kecskemet, kako bi se naši plivači bolje pripremili za buduće Juniorsko europsko prvenstvo, koje će se održati u 7. mjesecu baš u Debrecenu (Mađarska).

Rezultati naših natjecatelja:

Saraga Sarah

50 apnea: 23"85 (novi klupski juniorski rekord)

100 pp: 53"95

200 pp: 1'58"72

Bonačić-Krešić Krešimir

50 apnea: 19"96

50 pp: diskv. (krivi start) - plivao bi 20"84 (osobni rekord)

100 pp: diskv. (krivi start) - plivao bi 48"04 (osobni rekord)

Levada Rubes

100 pp: 44"47

Novak Matko

50 apnea: 25:37

100 pp: 53:96 (osobni rekord)

100 br. ronjenje: 56:86 (novi klupski juniorski rekord)

800 br. ronjenje: 10.02:87 (novi klupski seniorski i juniorski rekord)

Žagar Igor

50 apnea: diskv. (izron)

100 pp: 57:93 (osobni rekord)

1500 pp: 18.36:90 (novi klupski kadetski rekord)

Sajko Mislav

50 pp: 24:89 (osobni rekord)

50 bi-fins: 25:03 (osobni rekord)

100 pp: 1.13:36

1500 pp: diskv. (krivi stil)

Orlović Ante

100 bi-fins: 50:06 (novi klupski juniorski rekord)

800 pp: diskv. (apnea preko 15m)

Podvodni hokej

Sun, 07 Nov 2010 21:16:26 +0100

Podvodni hokej je dinamična igra koja svoje korijene vuče iz 1954. godine kada je početno zaigran od strane Engleskog kluba British SubAqua i predstavljen kroz časopis Neptune. Naime ronioci British SubAqua tražili su neki novi oblik zabave i nešto novo što će im održati želju i kondiciju u vrijeme zimskih mjeseci kada je ronjenje u Sjevernom moru ograničeno zbog hladnoće. Prvi naziv igre bio je "pushers" da bi nedugo nakon toga promijenilo naziv u "Octopush" zbog same formacije igre.

Podvodni hokej nalazi popularnost u 60-tak zemalja svijeta od kojih posebno treba naglasiti Veliku Britaniju, Australiju, Novi Zeland, Južnu Afriku, Nizozemsku i Francusku. U Hrvatskoj se aktivno igra tek 4 godine, a začeci vuku u Ronilački Centar Osijek.

Utakmica traje 2 x 15 min sa 3 minute odmora između poluvremena. U svakoj ekipi je 10 igrača (može biti i manje). Šest igrača je u vodi, a ostali su njihove zamjene. Igrači se dijele na lijevoga i desnoga fronta, centra, lijevoga i desnoga backa i full backa. Cilj igre je što brže utjerati pak u protivnički gol. Start same igre je sa krajeva bazena gdje svaki igrač u pripremnom položaju dodiruje rukom rub bazena čekajući signal za početak igre. Igru kontroliraju tri suca: 2 u vodi koji sa rukama signaliziraju prekršaje i glavni sudac uz rub bazena koji sa zvučnim signalima zaustavlja igru. Igrači protivničkih ekipa međusobno se razlikuju po boji kapica, palica, kupaćih gaćica i po novome rukavica. Uz muške i ženske ekipe podvodnog hokeja postoje i mješovite ekipe. Kontrola igre i sama igra vrše se prema CMAS-ovim pravilima podvodnog hokeja. Od opreme koja vam je potrebna da bi zaigrali ovu zanimljivu i dinamičnu igru potrebno je imati masku, peraje, disalicu, vaterpolo kapu, rukavice, palicu od drveta ili plivajuće plastike te štitnik za usta koji nije obvezan.

OSNOVNA PRAVILA?

1. Službena utakmica traje 2 X 15 minuta s 3-minutnim prekidom

u poluvremenu (na turnirima 12-15 min bez poluvremena). Ekipe mijenjaju strane na poluvremenu.

2. Ekipu čini maximum 6 igrača u vodi i 4 pričuve na klupi.

3. Veličina bazena: cca 25 x 12 m, dubine 2-4 m (+- 10 %)

4. Gol je dugačak 3 metra i nalazi se na dnu bazena!

5. Pak je olovni obložen plastikom težine cca 1300 g.

6. Pak se ne smije dodirivati rukama, te podizati i nositi palicom.

7. Palica se drži jednom rukom i to isključivo za dršku.

TREBAŠ PREDAH?! "ZAMIJENI SE"

1. Pričuvni igrači se nalaze na klupi za pričuve ili uz rub bazena cijelim tijelom izvan vode (uključivo peraje).

2. Prije nego pričuvni igrač uđe u vodu, igrač koji izlazi iz igre mora biti cijelim tijelom izvan vode (uključivo peraje).

3. Igrači se mogu mijenjati tijekom trajanja utakmice ("leteće izmjene"), ili za vrijeme prekida (postignuti gol I poluvrijeme ...).

4. Neispravna zamjena kažnjava se vremenskim isključenjem igrača na dvije minute.

ŠTO SE NE SMIJE RADITI?

• Stajanje na dnu bazena,

• Više od šest igrača u vodi,

• Vođenje ili dodirivanje paka bilo čime osim palicom,

• Nošenje paka palicom,

• Spriječavanje pogotka bilo čime osim palicom (npr: tijelom),

• Obstrukcija igrača koji nije u posjedu paka,

• Zaklanjanje ili obstrukcija paka tijelom ili opremom (perajama),

• Koristiti šake, ruke i tijelo u bilo kojem obliku, ometati, povlačiti ili gurati protivnika ili njegovu palicu,

• Skidati bilo koji dio opreme protivnika,

• Namjerno ozljeđivanje protivnika,

• Nesportsko ponašanje.

Ukoliko učiniš bilo što od gornjeg rezultat je:

1. Upozorenje (za manje prekršaje),

2. Vremenska kazna (veći prekršaji),

3. Izjednačeni (Equal) Pak (slučajni nenamjerni prekršaji),

4. Prednosni (Advantage) Pak (Manji & Ozbiljniji),

5. Kazneni udarac (penal) (kod gotovo postignutog gola),

6. Isključenje igrača (ozbiljni prekršaj).

IZJEDNAČENI (EQUAL) PAK

Kod manjih ili slučajnih prekršaja

Pak se postavlja na mjesto ili vrlo blizu mjesta gdje se prekršaj dogodio (minimum 2m od bočnih zidova bazena (aut), i 5m od krajnjih zidova bazena (golova). Igrači se raspoređuju između paka i svog gola na površini dok se ne da signal za start "GO" i tada zaranjaju

PREDNOSNI (ADVANTAGE) PAK

• Kod prekršaja počinjenih na ekipi koja je u posjedu paka

• Pak se postavlja kao kod IZJEDNAČENOG (EQUAL) PAKA

• Igrači kažnjene ekipe moraju biti 3m udaljeni od paka prema svome golu (ne moraju biti na površini vode)

• Igrači ekipe za koju je dosuđen prednosni (advantage) pak (ekipa koja je u napadu) mogu biti bilo gdje u bazenu

• Na signal starta "GO" kažnjena ekipa ne smije prijeći liniju od 3m prije nego ekipa koja napada dotakne pak

KAZNENI UDARAC (PENALTY SHOT)

• Za prekršaje počinjene unutar prostora gola od 3m , i kada je nepropisno spriječeno postizanje gola.

• Pak se postavlja 3m od sredine gola.

• Ekipa za koju je dosuđen kazneni udarac izabiru 2 "napadača". Oni startaju iza paka

• Kažnjena ekipa izabire 1 "braniča-golmana", koji starta sa gol linije. Na signal "GO" on može zaroniti, ali jednom rukom mora dodirivati zid bazena iza gola sve dok "napadač" ne dotakne pak.

• Kazneni udarac je završen ili kada "napadači" postignu gol score, ili kada branič izbaci pak 6 metara od gola

Ako vas je ova igra zaintrigirala i zagolicala vašu maštu možete se i vi okušati u ovom sportu u jednom od 4 Hrvatska kluba. U Hrvatskoj su registrirana 2 kluba iz Osijeka, 1 klub iz Siska i 1 klub iz Zagreba.

Želite probati podvodni hokej? Kontaktirajte klubove:

RONILAČKI CENTAR OSIJEK - Zainteresirana djeca i građani za sve detalje mogu se javiti na broj telefona 091/518-6626 (Andrej Slivka, HRS-CMAS Instructor)

http://www.diving-osijek.com

UPS - UDRUGA PODVODNIH SPORTOVA OSIJEK

Kontakt osoba: Goran Gazić mob: 091/ 224 07 62, Ilija 091/ 578 55 00

http://www.podvodni-osijek.hr

Ronilački Klub Sisak

Kontakt – Patrik Podnar mob: 091/ 60 70 666, patrikpodnar@gmail.com

Ronilački Klub Geronimo, Zagreb

Kontakt osoba- Duško Obradović, mob: 098/ 628 955

http://www.rkgeronimo.hr

6. Prvenstvo Hrvatske u podvodnom hokeju - Bizovac

Sun, 07 Nov 2010 20:44:09 +0100

U subotu 6.11.2010. u Bizovcu je održano 6. Prvenstvo Hrvatske u podvodnom hokeju u organizaciji HRS-a. Na natjecanju su sudjelovale 3 ekipe iz Osijeka, te po jedna iz Siska i Zagreba, dok je beogradska ekipa Calypso sudjelovala kao poseban gost. Na ovom prvenstvu je po prvi puta sudjelovala ekipa RK Geronimo iz Zagreba i bez obzira na loš plasman društvo je bilo jako veselo i upisali su svoj prvi povijesni nastup. Ono što treba naglasiti je to da ova igra iz dana u dan postaje sve zanimljivija i da bi se već na slijedećem prvenstvu mogla pojaviti još koja nova ekipa kako bi se ovaj sport što više popularizirao.

Na kraju samog prvenstva Hrvatske prvo mjesto je pripalo ekipi UPS iz Osijeka s osvojenih 8 bodova, dok je na otvorenom prvenstvu prvo mjesto pripalo ekipi Calypso iz Beograda koja je na kraju opravdala i zasluženo osvojila prvo mjesto.

Plasman 6. prvenstva Hrvatske:

1. UPS Osijek 8 bodova

2. Ronilački Centar Osijek 6 bodova

3. RK Sisak 4 boda

4. RK Geronimo Zagreb 0 bodova

Plasman otvorenog prvenstva 2010:

1. Calypso Beograd 10 bodova

2. UPS Osijek 8 bodova

3. Ronilački centar Osijek 6 bodova

4. RK Sisak 4 boda

5. Ronilački centar Osijek (mladi juniori)- 2 boda

6. RK Geronimo Zagreb 0 bodova

Ako vas je ova igra zaintrigirala i zagolicala vašu maštu možete se i vi okušati u ovom sportu u jednom od 4 Hrvatska kluba. Detalje možete pročitati u članku o podvodnom hokeju.

Škarpina (Scorpaena scrofa)

Fri, 05 Nov 2010 23:32:02 +0100

Škarpina ili škrpina pripada porodici Scorpenidiae koju sačinjava oko 350 vrsta, koje se mogu naći pretežno u tropskim i toplijim morima, ali i u najhladnijim dijelovima sjevernih mora. Naseljavaju isključivo morsko dno, zavisno od vrste od 1-2200 metara duboko. Nekoliko vrsta se može naći i u slatkim vodama (rijekama koje se neposredno ulijevaju u more).

Domaća škarpina Scorpaena scrofa L. Ili red scorpion fish(eng)se može naći u Atlantskom oceanu i oko obala Senegala. Međutim, najučestalija je u Mediteranu. U Jadranskom moru naseljava sve vrste dna (kamenito, pjeskovito i muljevito) sa malom količinom raslinja. Ne naseljava velike posedonije ili drugo visoko raslinje, jedino ukoliko nije riječ o granici sa pijeskom, muljem ili kamenom. Pravilo je da sa porastom dubine raste i prosječna veličina škarpine na koju nailazimo. Najmlađi primjerci žive u samom plićaku, do 5 metara, a odrasli od 5 do 400 metara dubine.

Škarpina ima zdepasto tijelo, koje je veće u prednjem dijelu. Peraja su dobro razvijena i zaobljena. Tijelo je u prednjem dijelu prekriveno malim, dok su leđne, bočne i stražnje peraje snabdjevene jakim bodljama. Pored malih bodlji, glava joj je prekrivena naborima kože, kao i karakterističnim izraslinama koje joj služe u lovu. Funkcija malih bodlji na glavi nije do kraja utvrđena, jer se one potpuno razlikuju od onih jakih i velikih na perajama. Po nekim naučnicima imaju ulogu zaštite izbačenih očnih duplji. Veće bodlje na glavi su nastavci izuzetno koštane lubanje. Ove izrasline kao i disproporcija u odnosu veličine njene glave, tijela i peraja pokazuju kako je škarpina kroz evoluciju išla nešto drugačijim putem, i da se od prvobitnog oblika mijenjala slabije nego ostale riblje vrste. Škarpina ima velika usta, sa vilicama punim malih i usko zbijenih zuba. Može narasti do 50 centimetara u dužini, i težiti do 5 kilograma. Što se tiče njene boje, treba prvo razlikovati škarpinu koja živi dublje, na pijesku i mulju koja ima izrazito crvene nijanse, od one koja živi pliće na kamenu koja je smeđe boje sa tamnim mrljama po tijelu. Leđne i bočne peraje su narančasto-crvene sa zeleno-smeđim linijama. Prsna peraja je svjetlija od ostalih. Škarpina ima tu mogućnost da prilagodi boju određenih dijelova svoga tijela sa okolinom, i na taj način kamuflira svoj oblik i tako ostane neprimijećena od strane svoje lovine. Ova osobina joj pomaže pri lovu. Zbog svog zdepastog tijela kretanje joj je dosta ograničeno. Zato lovi pretežno noću, iz zasjede. Njen lov izgleda ovako: prvo se sakrije na nekom pogodnom mjestu kao što je mulj ili pjesak (na mulju i pijesku nastoji da se što više ukopa ili prekrije), među kamenjem ili algama. Iz svoje čeke plijen privlači konstantnim pokretima izraslina na glavi. To su ujedno i jedini njeni pokreti, jer je joj je čitavo tijelo kao skamenjeno (u tim trenutcima škarpina je izuzetno laka meta za podvodnog ribolovca). Kada plijen priđe, zahvaljujući svojim velikim ustima i munjevitom pokretu glave i peraja hvata svoju žrtvu. Hrani se manjim ribama, malim mekušcima, kao i ljuskarima čiji oklop može slomiti. Mada svojim ustima može zagristi i drastično veći plijen nego što je to za nju uobičajeno.

Škarpina dostiže svoju spolnu zrelost sa dvije godine. Mrijesti se ljeti i za vrijeme mrijesta kreće se uz obalu i to u više navrata. Polaže jajašca od 0,9 mm koja su u skupinama obavijene zaštitnim sluzavim omotačem. Ovakva sluzava tvorevina biva nošena valovima kroz plićak. Na taj način jajašca bivaju ubačena u razne pukotine na stijenama u plićaku i tu nastavljaju svoj dalji razvoj. Ostala jajašca, koja ovim putem ne pronađu sklonište postaju obrok drugim stanovnicima plićaka. Prije nego što poprime stil života njihovih odraslih rođaka, male škarpine prvo vrijeme svog života žive i dalje u plićaku krijući se u stijenama. Sa porastom težine sve se više odaljuju od obale i zalaze sve dublje.

Interesantno za škarpinu je to što mijenjaju svoju kožu, poput zmije 1-2 puta mjesečno (zavisno od ishrane). Također je veoma izdržljiva i van vode može dugo opstati, kao i bez hrane, mnogo više od ostalih ribljih vrsta. Obrambeni mehanizam kod škarpina je tijelo puno bodlji. Prvi red bodlji na leđima sadrži toksične materije koje kod čovjeka mogu izazvati jaku bol koja može potrajati i satima. Njen otrov gubi svoja svojstva ako je izložen toploti. Ako je to moguće, povrijeđeni dio tijela treba odmah utopiti u vruću vodu. Ako ovo nije moguće, može pomoći i žar cigarete, koji treba primaći na 2-3 mm od mjesta uboda. Nakon ovog tretmana bol će prestati i otok će splasnuti. Škarpina u moru ima mali broj prirodnih neprijatelja. Što je veća to je i »sigurnija«. Škarpine najviše stradaju nakon mrijesta, kada su plijen svemu što pliva kroz plićak. To su zakoni prirode, koji važe već milionima godina i samo to ne može ugroziti ovu vrstu, niti joj smanjiti broj. Međutim škarpine, kao i ostalih vrsta koje se mrijeste uz samu obalu je sve manje. Razlog tome, ovaj put nisu ribolovne alatke, već zagađenje iz sve većeg broja divljih deponija smeća i fekalnih ispusta. Nadamo se da će se u skoroj budućnosti pristupiti realiziranju planova o sprječavanju zagađenja našeg mora, te da će ono postati »ekološko«, i da će onda ove kao i drugih vrsta biti kao nekad puno više.

Sredozemna medvjedica (Monachus monachus)

Wed, 03 Nov 2010 03:51:00 +0100

Sredozemna medvjedica ili kako je još u Hrvatskoj znaju zvati morski čovik, morski medvid ili morski fratar je najrjeđi tuljan na svijetu. Pripada redu perajara (Pinnipedia), porodici tuljana (Phocidae), rodu morskih medvjedica (Monachus). U prošlosti je bila široko rasprostranjena na Sredozemnom moru, dijelovima Crnog mora i sjevernog Atlantika uz zapadnu obalu Afrike. Sredozemna medvjedica je u Hrvatskoj zaštićena nacionalnim i međunarodnim propisima, te zakonom o zaštiti prirode RH. Hrani se 4 do 5 puta dnevno uglavnom ribom i glavonošcima, a može pojesti od 8 do 12 kg hrane. Ženka sredozemne medvjedice je sivkaste boje, za razliku od mužjaka koji je crn s bijelim mrljama na trbuhu.

Medvjedica može doseći dužinu od 2,4 metra i težinu od oko 300 kg. Spolna zrelost medvjedice nastupa nakon 4 godine starosti, a životni vijek im se kreće između 20–30 godina. Stanište u današnje vrijeme bira najviše u nekim podzemnim špiljama s kamenim dnom ili dijelove obale koje su van dosega čovjekova utjecaja. Najčešće u takvim špiljama boravi s mladuncima koje prije okota nosi 9–11 mjeseci, a ostaje s njima sve dok mladunčad ne prestane sisati, što znači oko 3 mjeseca starosti. Kod ribara su sredozemne medvjedice i još neke druge vrste morskih sisavaca smatrane velikim štetočinama jer su im činile veliku štetu na njihovom ribarskom mrežama i samim time smanjivali ulov ribe. Zbog takvih stvari su ih lokalni ribari često lovili i ubijali najviše iz osvete. Po prirodi su jako lukave i znatiželjne, a imaju izrazito razvijen vid, sluh i njuh. Smatra se da su Egejsko more i zapadna obala Sahare kod poluotoka Ras Nouadhibou jako važni jer relativno velike populacije sredozemne medvjedice tamo obitavaju. U Hrvatskoj su zadnjih godinu dana viđene na Rtu Kamenjak, koji je smješten na najjužnijem dijelu istarskog poluotoka, koji je zakonski zaštićen kao prirodni rezervat i idealan je okoliš za medvjedice jer ima puno špilja i dosta nepristupačnog terena za samog čovjeka. Ono što bi svima nama trebalo biti u podsvijesti je to da prije svega vodimo brigu za okoliš i samo podmorje, jer jedino tako možemo očuvati to prirodno blago koje posjedujemo, a samim time i živi podvodni svijet. Možda ćemo tada imati više prilika da vidimo sredozemne medvjedice i ostale morske stanovnike.