Magda Milas

Naša ekipa se ovoga puta našla u društvu jedne morske sirene i jedne od rijetkih osoba koje nas toliko uveseljavaju svojim humorom i duhovitošću. Prije svega našoj dragoj Magdi Milas želimo sretan rođendan uz puno sportskih uspjeha i fantastičnih podmorskih putovanja.

 

INTERVIEW

 

Roniti se mora: Reci nam prije svega nešto o sebi.

Magda Milas: Apsolvent sam Ekonomskog Fakulteta u Zagrebu, smjer marketing i imam još 2 ispita s kojima nemam baš sreće i nikako da položim. Članica sam RK Geronima već četvrtu godinu, bavim se ronjenjem na dah natjecateljski, ronim s bocama, sudjelujem na natjecanjima u podvodnoj fotografiji kao podvodni model, volim ići u podvodni ribolov gdje najčešće budem barkariol i tako. Zapravo sam manje više u svim porama ronjenja.

Roniti se mora: Saznali smo da se ljubav prema ronjenju kod tebe rodila još u ranom djetinjstvu?

Magda Milas: Moja mama se bavila ronjenjem krajem 70-tih godina, bila je članica ronilačkog kluba Mursa u Osijeku, položila je R**, bavila se natjecateljski brzinskim ronjenjem, podvodnom orijentacijom i bila jedna od rijetkih žena u ronjenju u to vrijeme. A možemo pretpostaviti kakav je science fiction ronjenje tada bilo. U ronjenju sam od malena, mama me uvela u svijet ronjenja, to je pretežito bilo ronjenje na dah, tako da sam ja od malih nogu provodila ljeta na moru ili bolje rečeno ispod površine, već tada sam mogla zaroniti na desetak metara i uglavnom sam susjedima vadila vrše i gledala je li se što ulovilo.

Roniti se mora: Koliko je u ronjenju na dah bitno psihičko stanje i fizička sprema?

Magda Milas: Mislim da je fizička sprema za sve oblike ronjenja prijeko potrebna, bilo to ronjenje na dah u vidu ribolova ili ronjenje s bocama, a natjecateljski freediving pogotovo. I to svi oblici različitih tjelesnih aktivnosti od trčanja, plivanja, jačanja muskulature, vježbi disanja…i prehrana je jako važna. A na kraju krajeva, mislim da je dobra fizička kondicija bitna za život općenito. Ne kažu bez veze „u zdravom tijelu zdrav duh“, to je apsolutna istina. U ronjenju na dah je psihičko stanje izuzetno važno. Najbolji ronioci na svijetu u konačnici nisu najbolji jer najviše treniraju, nego su najodlučniji i „najjači“ u glavi. Volja i ustrajnost je presudna. Haha, ne moraš biti superman da bi ronio, ali ako hoćeš postići nekakve značajne rezultate, naravno da se moraš truditi i raditi na sebi- kako fizički, tako i psihički. Trud ne dolazi preko noći, ali se na kraju nagrađuje.

Roniti se mora: Da li ikad roniš sa šminkom?

Magda Milas: Hmm, pa što da kažem? Pa uglavnom ne, zapravo gotovo nikada, osim npr. na natjecanjima u podvodnoj fotografiji kada naglasim samo trepavice da mi oči budu izražajnije pod vodom, inače ništa drugo. Nema smisla.

Roniti se mora: Postoji li neka lokacija na kojoj bi voljela zaroniti, a još nisi?

Magda Milas: Joj sad bih se raspisala… Prva koja me najviše privlači je Silfra na Islandu, lokacija gdje se spajaju tektonske ploče, Euroazijska i Američka i svake godine se pomiču oko 2 cm, vidljivost je preko 100m, jedino je temperatura oko 2 stupnja. Zatim Blue hole, Dahab, koji je nekako najvjerojatniji da ću ga uskoro vidjeti, i to najviše zbog topline mora, nema termoklina, šarene ribice pa se roni na dah u gotovo savršenim uvjetima. Također bih voljela roniti u Mexicu, Cenote Angelita, gdje se na nekih 30-tak metara miješaju slatka i slana voda i to tako da hidrogen sulfat stvara sloj koji izgleda poput podvodne rijeke sa drvećem i lišćem. Nevjerojatno je što priroda stvara. Naše more je prekrasno, obožavam južni Jadran, Elafite, Mljet, Dubrovnik. Sveti Andrija, otočić kod Dubrovnika mi je istovremeno zastrašujući i fascinantan, dubina oko otoka je negdje do 6 metara i tu je more tirkizno plave boje, jer je dno od bijelih stijena, a zatim ide zid i dubina pada do nekakvih 85 metara, more je tamnoplave boje i izgleda kao da će te upasti unutra. Prekrasno, ali me ponekad malo frka.

Roniti se mora: Tvoji osobni rekordi u apnei?

Magda Milas: Moji nekakavi osobni rekordi su oko 5 minuta statika, 160m dinamika s perajom, 36 metara CNF (ronjenje u dubinu bez peraja), 100m dinamika bez peraja i 40m CWT (ronjenje u dubinu s perajom). Dubina me najviše zanima, ali ju nažalost imam prilike najmanje trenirati. Sad sam došla do jedne granice u dubini kada moram početi primjenjivati malo drugačije metode kompenzacije, nadam se da će se uskoro moja dubinska granica pomaknuti za 10-20 metara. To bi me najviše motiviralo od svega.

Roniti se mora: Što misliš o brodovima koji odlaze u rezališta? Dali bi ih vi radije potopili i napravili umjetne grebene i s time dobili nove ronilačke lokacije?

Magda Milas: Katastrofa, nije mi jasno kako imamo tako sužene vidike. Potrošili su se milijuni kuna na rezanje takvih brodova, umjesto da su se potopili i napravili umjetni grebeni. Svakako, ni to nije samo tako, također košta i potrebno je mnogo papirologije, pa i sama priprema broda za potapanje, no u konačnici mislim da je dugoročno isplativije i svakako bi doprinijelo razvoju turizma, pa tako i ronilačkog. Većina komercijalnih ronilačkih lokacija diljem svijeta s potopljenim brodovima su nastale na umjetnom principu. Još mi je veći apsurd, kad potopljene brodove odluče vaditi van, pa potroše bolesne cifre, a ti brodovi nakon izvlačenja nisu funkcionalni. Iskreno, mnogo toga uopće ne mogu shvatiti. Toliko je prostora za rad, a tako malo mašte i odlučnosti.

Roniti se mora: Koliko je u ronjenju važna sama organizacija i priprema zarona?

Magda Milas: Izuzetno važna, zato je potrebno mnogo vježbanja i iskustva, što dovodi poznavanju vlastitog tijela i mogućnosti. Dovoljne su sitne pogreške da rezultati budu kobni. Hiperventilacija je najčešća kao posljedica ponajviše neiskustva. Zato treba biti iskren prema sebi, ne precjenjivati vlastite sposobnosti. Treba imati poštovanja prema moru, ali i prema sebi. Nismo supermani.

Roniti se mora: Koja je najveća dubina na kojoj si se ljubila?

Magda Milas: Hahahaha, ne smijem reći. Dobro ajde, na dah na 20-tak metara ali nisam baš sigurna. Moram pitati Domagoja :). Najčešće ne gledamo na sat. :)

Roniti se mora: Tvoja najdraža ronilačka priča?

Magda Milas: Joj sad bi opet popis morala napraviti. Ma mislim da je svim roniocima na dah nekako najdraža priča o Enzu i Jacquesu i mislim da možemo, da bi se svi vratili u njihovo vrijeme i ronili s njima. Tada se gotovo ništa o ronjenju na dah nije znalo, a svejedno su se razbijale barijere koje su i danas zahtjevne i mnogima nedostižne. Nisam imala još priliku upoznati Enza, nadam se da ću uspjeti dok je još živ, no moja draga prijateljica Lidija Lijić, naša svjetska prvakinja i rekorderka mi je pričala da su mu oči „dvi marjanske brazde pune života i mora nespojive sa licem starčića“. Tako da, definitivno, Enzo.

Roniti se mora: Imaš li ti želju nekoga intervjuirati? Možda to mi učinimo umjesto tebe.

Magda Milas: Upoznata sam da ste već intervjuirali Danijela Frku i Marina Brzca, naše drage fotografe, njih svakako, zatim Lidiju Lijić, kojoj se divim, jedna od najsvestranijih osoba koje znam. Ona je prije svega velika zaljubljenica u more i ronjenje, a tek onda je natjecatelj, postiže fantastične rezultate, a ja mislim da su njeni rezultati povezani s njenom iskrenom ljubavi prema moru i ronjenju pa ju more nagrađuje. Također bih intervjuirala našeg trenera reprezentacije Ivana Drviša, uvijek pomalo samozatajnog i skromnog, ali toliko duhovitog i prepunog znanja i iskustva, s njim se satima može pričati. Također naši podvodni ribolovci kriju brojne priče i tajne mora, s kojima se često susreću, a ni ne stignu ispričati, jer su uglavnom u moru, bez obzira na vremenske uvjete, a uvijek imaju priče koje oduzimaju dah!

Roniti se mora: Jesi li se bavila kojim sportom osim ronjenja?

Magda Milas: Od malena sam u sportskim krugovima, bavila sam se 5 godina wing- tsunom, stilom kung-fua, pa sam 3 godine bila u taekwondou i tako. Uvijek nešto. Od malena ronjenje i plivanje. A evo sad sam četvrtu godinu u ronjenju na dah natjecateljski i vjerujem da ću doživotno biti vezana za ronjenje. Jednom kad kreneš s ronjenjem, ili se zauvijek zaljubiš ili odustaneš.

Roniti se mora: Dali je ronjenje na dah skup sport? Gdje nabavljate opremu?

Magda Milas: Svakako. Kako god okrenemo, i apnea i scuba. Sva oprema je potrošna, tako da ju redovito treba mijenjati. Za apneu nam je malo zahtjevnije nabaviti opremu, monoperaje naručujemo iz Ukrajine, a cijena im je oko 350 eura, zatim odijela se šivaju po mjeri, treba čekati da se izrade, a cijena im je između 200- 300 eura, ovisno o debljini i materijalu. Odijela potraju sezonu, dvije, a u startu nam je potrebno barem dva odijela različite debljine. Kvačice za nos, za dubinu, marke Paradisia također je teško nabaviti, cijena im je 50ak eura, a naručujemo ih uz svakakve kombinacije. Uglavnom se snalazimo. Ronilački satovi su nekakvih 400eura… a tu su još i maske, stereo peraje, disalice… Što se tiče scube, situacija je slična, jedino što je ponuda na našem tržištu za scubu potpuna, dakle izbor je velik i sve je odmah dostupno. Ali izdaci za scubu su još i veći. Jedina prednost u izboru opreme za scubu je što se oprema može lako iznajmiti, što je za apneu gotovo nemoguće, jer su potrebna odijela od drugačije vrste neoprena i šivana po mjeri. A kad kažem da je roba potrošna, također mislim na nekoliko čestih slučaja svojih prijatelja koji su išli roniti, pa su se usidrili negdje nasred mora, krenuli se oblačiti u moru i rekli ovom na brodu da im dobaci peraje, a ovaj bez razmišljanja zafitilji peraju, a peraja ko kamen u dubinu. I nema povratka. Kupi novu. Ili zovi sponzora, ako si sretan da ga imaš.

Roniti se mora: Malo smo istražili i shvatili da si jedina osoba iz Hrvatske koja se prijavila za OWU stipendiju, Rolexovu ronilačku stipendiju. Možeš nam nešto reći o tome?

Magda Milas: 2009. sam na svjetskom prvenstvu u Danskoj upoznala tadašnjeg stipendista, od tada se pripremam prijaviti. Radi se o stipendiji koja se zadnjih 35 godina dodjeljuje 3 osobama iz cijelog svijeta u iznosu 15.000 funti s kojima se financirate godinu dana na način da ronite po cijelom svijetu i upoznajete profesionalce, fotografe, dizajnere, doktore, sportaše, znanstvenike iz svijeta ronjenja. Zapravo sam se godinu dana pripremala za prijavu, morala sam položiti dodatne tečajeve ronjenja s bocama, tako da sam ove godine više ronila s bocama nego na dah. Papirologije je dosta, dokumentacija je iscrpna, no treba na vrijeme početi s pripremama i onda nema problema. Stvarno bi bilo nevjerojatno dobiti tako nešto, no nekako se ne opterećujem. I ako ne dobijem, meni moje ronjenje i dalje ostaje. Možda neću nikad zaroniti na Antarktici pod ledom ili upoznati nekakve svjetske ronilačke face, no kažem, bitno je da čovjek zna što voli i iskren je prema sebi, sve ostalo vezano za to s vremenom će doći.

Roniti se mora: Da li imaš kakve želje u sklopu OWU stipendije? I ukoliko dobiješ stipendiju, imaš li kakav cilj?

Magda Milas: Svakako. Ako mi nešto ide u životu, onda je to maštanje. Ponekad me treba spustiti na zemlju. No dovoljno mi je ponekad samo maštati, mislim da nema ljepšeg nego kad čovjek mašta. Kao ja o ronjenju. Ni ne treba se sve ostvariti. Želje su mi skupiti iskustva i poznanstva iz svijeta podvodne fotografije, pravljenja umjetnih grebena, edukacije ronioca, zatim ronilački turizam, voljela bih nekako spojiti svoje znanje iz marketinga s ronjenjem i u tom smjeru razvijati svoju buduću profesiju i karijeru. Ja sam jedna od onih koja smatra da se ugodno može spojiti s korisnim. Ne vidim se iskreno kao većina mojih kolega s faksa, kao nekakva menađžerica, poslovna žena s aktovkom ili u uredu na kompjuteru ili kako prevrćem brojeve, pišem statističke izvještaje, od 8-16h… No to je naša surova stvarnost. I ne bih se čudila da i sama tako završim. Vidim se u ronilačkom odijelu pod vodom, ili na nekakvom brodu ili s fotoaparatom u ruci ili ispred fotoaparata :) i lagano pravim rižoto sa škampima i salatu od hobotnice koju sam maloprije sama ulovila. Tako da bi doživotno voljela raditi na promociji ronjenja i razvoju ronilačkog turizma u Hrvatskoj. Također bih voljela sudjelovati u organizaciji sportskih manifestacija vezanih za ronjenje, kao i dijelom u educiranju ljudi o ronjenju. Stipendija bi mi u tom slučaju pomogla da dobijem znanje, iskustva i kontakte, kako bih jednog dana, a nadam se što prije, mogla sama krenuti u poduzetničke vode, ronilačke naravno.