Maljevik - između mita i velike arheološke senzacije

Poslednjih godina na crnogorskom dijelu Jadrana, dogodila su se neka od značajnijih arheoloških otrkića u regionu. Neka od njih, kao otkopavanje velike rimske vile u Petrovcu i ranohrišćanske crkve na Velikom Pijesku, istražena su sistematski i planski, dok su druga, kao tragovi neolitskog, gvozdenodopskog naselja i nalazi slojeva grčke civilizacije 4–3. vijeka prije Hrista blizu barske luke, pronađena sasvim slučajno.

U grupu ovih, slučajnih otkrića, ubraja se i jedan izuzetan podvodnoarheološki lokalitet, koji je od prošle godine postao, po nekim arheolozima koji se bave podmorjem, jedan od 10 najinteresantijih nalazišta na Jadranu. To je Maljevik, uvala pored Sutomora u čijem su plićaku pronađeni ostaci antičkog hrama.

Naime, sve se dogodilo sasvim slučajno kada je četvoročlana porodica engleskog arheologa Charles-a Lequesn-a provodila jedan sasvim običan dan na ovoj plaži. Petnastogodišnji Charles-ov sin Majkl, koji je ronio sa dva eura vrijednom maskom kupljenom na običnom štandu, primjetio je nekakve čudne kamene oblike koji su mu se učinili interesantnim. Ubrzo je pozvao svoga oca i kazao mu da se nešto nalazi pod vodom, nešto što je mnogo puta vidio po knjigama koje svakodnevno leže na očevom radnom stolu u Engelskoj. Kada se Charles primakako, primjetio je prvo enormno velike komade stubova nekog hrama, prečnika oko 90-ak cm. Stubovi su ležali zajedno sa drugim arhitektonskim elementima, teškim i po nekoliko tona, a sve na dubini od jedva dva metra, vidljivi i sa površine mora, kada je bistro i bez talasa.

To je senzacionalno otkriće ne samo samo zbog sadržaja (stubovi, grede, baze) već prije svega što se nalazi na maloj dubini i što je toliko godina ostalo potpuno neopaženo od strane naučne i druge javnosti. Ljeti svakoga dana ovdje roni na stotine sportskih ribolovaca i drugih ljubitelja ne baš ekstremnog ronjenja, koji su prolazili pored velikog nalazišta, a samo je jedan petnaestogodišnji dječak primjetio da se ovdje nešto čudno pomalja. Igra sudbine, genetska predodređenost, obična slučajnost? Ko će ga znati?

Šta je u stvari to što se veoma jasno vidi na pedesetak metara od obale? Da li je u pitanju transport polufabrikata iz Egipta, Sirije, Grčke, ili je ovo lokalni kamen koji se isto tako izvozio prema velikim centrima? Da li je potopljeni antički hram (odnosno grad koji tradicija na ovom mjestu pamti vjekovima) ili samo tovar nekog broda koji je prije kranje destinacije imao zlehudu sudbinu? Teorija ima nekoliko, ali prvo treba da se urade sve analize, pa da se izađe sa zvaničnim stavom. Ostaću rezervisan u konačnom zaključku, ali ću pokušati iznjeti nekoliko pretpostavki.

Gomile arhitektonskih elemenata, starih mnogo vjekova, leže na dubini od 2–3 metra, koncentrisane veoma blizu obale, pa bi se moglo pretpostaviti da je izmjerena pedološka depresija od antike do danas oko 20 metara (to znači da je kopno potonulo isto kao i u Risnu i na mnogim mjestima duž crnogorske obale). Sjetimo se samo zemljotresa 1979. godine, i onih nevjerovatnih klizišta. Ovdje su tektonski poremećaji veoma čudni i neravnomjerni, pa nije slučajno što se ovakve stvari nalaze u plićaku. Rozikasti kamen od kog su klesani ovi elementi postoji u okruženju. Ako dokažemo da je kamen vađen u blizini, onda se svakako mora pretpostaviti postojanje manjeg emporiona koji je vremenom potonuo, odnoseći za sobom tajnu staru više vjekova.

Tipično za antiku, ali i za srednjovjekovni period, kamen se naručivao od strane graditelja, koji je određenom bojom i vrstom htio da ukrasi velelepne hramove ili crkve. Ako se uzme u obzir veličina gromada koje su teške i po nekoliko tona, onda se mora pretpostaviti izvanredna organizacija ljudi koji su izvršavali ovakve poslove. Modernim rječnikom „gradjevinska firma“ koja je vadila kamen, transportovala ga do određenog mjesta, a zatim klesala kao polufabrikat. Takav proizvod je tek na licu mjesta dobijao svoj konačan oblik i ukrase. To je zahtjevalo veliki broj zaposlenih i robova, koji su gurali kamen do morske obale a onda preko čvrstih molova ubacivali ove elemente, u za to specijalna polovila, ne dubokog gaza, već plićeg i šireg kako bi se teške stijene mogle pravlilno rasporediti, odnosno kako bi se napravio idealan balast. Takvi brodovi su bili veoma nestabilni, i sa njima je bilo teško upravljati. Dovoljno je zamisliti neko veće nevrijeme koje je naglo pogodilo uvalu, pa da se pretpostavi na koji način je sve dospjelo na dno mora.

Zašto je to toliko bitno za arheologiju, ipak su to prilično amorfne mase koje se tek prepoznaju, a do finalnog izgleda ima mnogo? Prvo, iz prostog razloga što, ako se dokaže da je odavde odvožen kamen, onda se mora konstatovati postojanje naselja (rekognosciranjem okolnog terena pronađen je veliki broj komada amfora 3–4. vijeka). Radnici su morali negdje da borave, vjerovatno i sa svojim porodicama, a organizatori posla, poluplemstvo, trgovci ili esnafska udruženja, su imali svoje kuće a možda čak i velika imanja sa rustičnim vilama. Takvih je, na primjer, puno na našoj obali, a osim hedonističkog života bavili su se ekonomijom, pretežno proizvodnjom vina i ulja, što je opet zahtjevalo određenu organizaciju. Znači i do stotinak radnika, plus porodice, marva koja je morala imati svoje štale, pijaću vodu i sl. Ljudi su negdje provodili slobodno vrijeme (kog je, istina, bilo veoma malo jer, ako se radi o antici, pa i srednjem vijeku, onda je riječ o robovima i siromašnim nadničarima), pa bi se na nekom mjestu u zaleđu uvale moralo očekivati postojanje arhitekture, tj. tragova organizovanog života.

Prema Charles-ovom kazivanju jedan hram u Leptis Magni (120 km od Tripolija u Libiji) napravljen je od slične vrste kamena. To je i sam uvidio posjetom ovom velelepnom rimskom gradu, dok će konačne analize uraditi Univerzitet u Sautemton-u, sa kojim se razrađuje plan detaljnog istraživanja barskog akvatorija. Minerološko-petrogafske analize pokazaće da li je iz provincije Prevalis odvožen kamen do velikih rimskih centara. Ako je tako, onda otvaramo novo poglavlje u arheologiji Crne Gore, ne toliko stereotipno i inertno jer se na polju podvodne arheologije nije radilo gotovo ništa sistematski.

Dvije teorije – o velikom potonulom hramu i o potopljenom brodu koji se uputio prema nekoj dalekoj destinaciji –moguće su, ali prema sadašnjem uvidu mnogo manje vjerovatne nego prethodno iznesena pretpostavka o emporionu sa koga su odvoženi poluklesani elementi. Iako postoji jako ukorjenjena tradicija o potonulom gradu, o zidovima koji se vide na pojedinim mjestima u uvali, ipak bi do konačnog zaključka trebalo sačekati istraživanja. Međutim, ono što je u cijeoj priči interesantno jeste da svaka opcija još uvjek „stoji“, što potpiruje maštu i onu čuvenu arheološku glad za nepoznatim i neistraženim.